handliniha

Antun Hangi - Zivot i obicaji muslimana u BiH

❤️ Click here: Antun hangi-?ivot i obi?aji muslimana u bih

Tek u novije doba stali su i oni sve to više graditi kuće od kamena ili od opeka. Ovo se šerbe zove djevojaèko šerbe. U znak poštovanja naspram svojih gostova i prijatelja, dotakne se on lijevom nikom prsa, a desnom dodaje cigaretu.

« Odmah kraj njih sjeli su i somundžije sa vrućim somunima i bijelim simitom, pak i oni dovikuju: »vruć, ama vruć! Kada su djevojku oknijali, odmah æe je vjenèati.

Antun Hangi - Zivot i obicaji muslimana u BiH - Stalni, osobito odličniji gosti, imaju svoja stalna mjesta na šiljtetu, a stranci i manje odlični ljudi sjednu gdje ko mjesto uhvati.

IZDANJU Prvo izdanje moga djela Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini već je odavna raspačano. Jer mi neprestano stižu nove narudžbe, priredio sam drugo, znatno povećano i ispravljeno izdanje. Pri tome sam nastojao da udovoljim i pravednim zahtjevima kritike. Nakladu drugoga izdanja povjerio sam vrijednoj i poduzetnoj knjižari Danicla A. Kod sastavljanja ovoga djela bila mi je na umu jedino ta želja, da braću preko Save, Dinare i Biokova upoznam s našim Muslimanima i njihovim običajima. Ovo je upoznavanje tim nužnije, što u našim književnim proizvodima, pa i u dnevnoj štampi, još uvijek izbijaju znakovi nepoznavanja u tom području. Ako, dakle, ova radnja doprinese i najmanje tome da se upoznamo i da se meñusobno poštujemo, biću sretan i nikada neću požaliti truda što sam ga uložio pišući ovo djelo. Što sam napisao, napisao sam na temelju vlastitih opažanja, a donekle, osobito kod sibjan mekteba i ruždija, poslužio sam se nekim stvarima štampanim već u »Školskom vjesniku«, a dobro su mi došli i neki izvaci iz »Behara«. Ovo sam učinio zato da radnja bude potpunija i jasnija, a prema tome čitalačkoj publici milija. Na koncu hvala ravnateljstvu Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koje mi je uzajmilo više klišeja, a hvala i vrijednoj i poduzetnoj knjižari Danijela A. Kajona, koja nije žalila ni truda ni troška da ovu knjigu što ljepše opremi i tako je u svijet pošalje. Sarajevo , početkom mjeseca oktobra 1906. IZDANJU Kada sam pred deset godina došao kao učitelj u ubavi Maglaj u Bosni, došao sam u novi meni nepoznati svijet. Ja, koji do onda muslimana, tako rekuć, ni vidio nijesam, imao sam odsele da meñu njima živim i da obučavam njihovu omladinu. Hvala prijaznom dočeku tamnošnjih vrlo uglednih begova Uzeirbegovića, ja sa se za radi njihovog trijeznog života i radi njihove iskrenosti i poštenja zavoliko kao da sam meñ njima nikao. Iz Maglaja premješten u Livno,pa u Bihać i Banjaluku, našao sam da su naši Muslimani svuda jednaki;jednako pošteni i karakterni. Družeći se s njima i zalazeći u kuće njihove, sve sam ih bolje poznavao, da barem u glavnim crtama opišem njihov život i običaje i da tu knjigu posvetim njima i mojim zemljacima u Hrvatskoj. Pišući ovu radnju, pisao sam samo ono što sam kroz ovo deset godina ili čuo ili vidio, ili što su mi stare nene i druge vjerodostojne osobe pripovjedale. Meñu onima, koji su mi za ovu radnju najviše grañe dali, moram osobito istaknuti staru muslimanku Baranovicu u Bihaću, koja zalazi u begovske ,aginske, trgovačke a sirotinjske kuće; koja vrača u uroke skida, koja kod hatmi, sunećenja i vjenčanja domaćicama pomaže i jela kuha i jednu staru katolkinju, koja je sa osam godina kao siroče bez oca i majke, došla u jednu od prvih begovskih kuća u Banjaluci kao služavka i ondje svoj vijek provela. Osim njih mnogo su mi naruku išli moji bivši učenici u trgovačkoj školi u Banjaluci Muhamed Hodžić i Selim Alić, koji su tako sretni da imaju rodice koje znadu vrlo lijepih haremskih pjesama, koje sam samo po njima sakupiti mogao i koje ću, ako Bog da, što skorije u svijet izdati. Bog sami znade koliko narodnoga blaga leži u bosanskim haremima, ali se barem još do danas do njega doći ne može, pak će i propasti ako se ovako slučajno ne otkrije. Muhamed Hodžić dao mi je osim toga podatke za porod, kako je to čuo od svoje majke hodžince u Posavini drugih žena, njegovih rodica. Budi njemu i Aliću iskrena hvala. Što se vjerske strane ove radnje tiče , dali su mi najviše uputa moji dobri prijatelji, hodže u Bihaću i banjaluci, čija imena iz stanovitih uzroka ovdje objelodaniti ne mogu. Hvala im i od Boga plaća! U Bihaću, mjeseca studenoga 1899. Poslije pada slavnoga nekada kraljevstva bosanskoga godine 1463. Vjeru svoju usko spajaju s onima koji su je donijeli, sa Turcima, i za to se rado nazivaju Turcima, a svoju vjeru turskom vjerom. »Turske mi vire«, obična je zakletva kojom se naš Musliman zaklinje. Ako seje što važna dogodilo, pita jedan drugoga: »Štaje, ako si Turčin? «, »Govori, ako si Turčin? «, ako ko koga za savjet pita ili što moli, veli: »Šta ću, ako si Turčin? « »Pomozi, ako si Turčin! « Domovinska je ćud u naših Muslimana i danas slabo razvijena jer kod njih prevladuje vjerska strana. Bezi, uglednije age i učeniji ljudi govorili su da su Bošnjaci i da govore hrvatski, ali masa naroda niti je znala, niti još danas znade što je. Osim ovih Muslimana ima u Bosni i Hercegovini potomaka pravih Osmanlija, koji su se iza pada kraljevstva bosanskoga, ponajviše kao činovnici, obrtnici ili trgovci u ovim zemljama nastanili. Te doseljeruke i njihove nasljedruke zove narod Turkušama, za razliku od domaćega bosanskoga Muslimana. Pravih Turkuša ima danas u Bosni i Hercegovini vrlo malo. Ženeć naime kroz četiri stotine godina domaće šćeri, naučili su oni jezik i običaje ove zemlje i malo pomalo izgubili svoj prvobitni i dobili nov, čisto slavenski tip. Bosanski Musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se snuje i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu. On se drži arapske poslovice koja kaže: »Ispružena strelica više se ne vraća. « Naši su Muslimani veliki prijatelji lova i junačkih igara. Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u Evropi u kojoj seje sve do danas održao lov sa sokolovima, premda i to malo pomalo prestaje. Lovom sa sokolovima bave se još jedino plemićke obitelji Uzeirbegovića u Maglaju na Bosni i Širbegovića i Smailbegovića u Tešnju. Izvrsne sokolove za lov hvataju u Ozren planini, pa kada su ih izvježbali, idu s njima u lov. Soko sjedi loveu na nici, a na glavi mu je crvena kapica. Kad lovac opazi kakvu pticu, skine mu kapu s glave, a on poleti strelovitom brzinom za njom, uhvati je i donese svome gospodaru. Osim manjih ptica, hvata soko prepelice, trčke i šljuke, a nekada će udariti i na mnogo veću pticu od sebe. Začudo je kako brzo soko upozna svoga gospodara. Već iza nekoliko nedjelja ide on s njim u lov i neće da ga ostavi. Osim sa sokolovima love neki, osobito manje vrste ptica, i sa akmadžama, kopcima. Soko je Muslimanu vrlo draga ptica. On je znak srčanosti i hrabrosti. Hrabrost se junaka često, ne samo u narodnoj pjesmi, nego i u običnom govoru, usporeñuje sa hrabrosti sokola, jer on u sebi sadržava sva svojstva koja treba da rese valjana junaka. Hoće li naš Musliman da označi brzinu, veli on: »Brz je kao soko. « Junak je ne samo hrabar kao soko, nego ima i oko sokolovo. Prijatelj zove prijatelja, a junak junaka svojim sokolom. I otac i majka vele sinu svome: »Sokoliću moj. « U narodnoj pjesmi soko je uz lastavicu listonoša koji zaljubljenima listove donosi: Beg Mustaj-beg ićindiju klanja. Siv mu soko na ramena sjeda, Iz kljuna mu listak knjigu hiti. Naš Musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu koju su mu preñi nanirli i zato ne prodaje svoje očevine. On to čini samo u velikoj nuždi i u skrajnjoj potrebi. Da su ipak neki prodali i da još i danas prodaju svoja dobra i sele u Aziju, uzrok je ponajviše špekulacija bezdušnih ljudi, neprijatelja ovoga elementa, koji su prosto-dušna čovjeka nagovorili da seli, da se tako u bescijenje dočepaju njegova dobra. Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što ju ljubi bosanski Musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikoga Allaha, pa ako ustreba, on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje da je sve što se u svijetu dogaña od Boga suñeno, pa dogodilo se što mu drago; bilo to dobro ili zlo, on to ravnodušno podnosi jer zna da mu je to dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio. Bosanski je Musliman vrlo ponosan, jer je uvjeren daje stvoren da zapovijeda, a ostali da ga slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš zato skoro uvijek tih i sabran, govori malo, a kad govori pazi da ne rekne što valjana ili odlična čovjeka nedostojna. Ja služim već šesnaest godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad i to tek u najnovije doba čuo da bi i najprostiji Musliman opsovao Boga ili sveca. Musliman mrzi i prezire onoga koji psuje i ne može da pojmi kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga huli. Putovao sam željeznicom iz Pakraca u Daruvar. U istim kolima'sjedilo je više ljudi koji su se u inteligenciju ubrajali, a meñu njima i jedan Musliman iz Banjaluke. Neki od mladih putnika porječka se sa kondukterom i opsuje mu Boga, a naš mu Musliman mirno ali ozbiljno rekne: »Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta, da gledaš nebo i da ga slaviš, a ti ga psuješ. « Zaista velika sramota. Bosanski je Musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti da što ukrade, jer je to čovjeka nedostojno. Muslimani više čuvstvuju nego li umuju, i zato su, osobito stariji i imućniji, koje ne lani brige za egzistenciju, ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tim mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni za lulu duhana ili dobni cigaretu dane prosjediti ili čitava poslijepodneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti ne osjećaju. To je takozvani ćeif. Ćeif je nešto posebnoga, što osini naših Muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši Muslimani svoj ćeif. Ali kolike li razlike izmeñu ćeifa i esprita?! I dok se pod espritom razumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćeif da se je čovjek smirio, da se je smirilo ne same tijelo, nego i duh njegov. Ćeif je »kada se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kahvu piješ ili grizeš cigar duhana. « Elem nešta slična onoj talijanskoj: »Dolce far niente«. Ćeif opet u širem smislu jest ono što bismo mi rekli: »hoće mi se« ili »drago mi je«. Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: »Tako mi je bilo po ćeifu. « Isto tako upitaš li ga zašto nešto nije učinio, reći će ti: »Nije mi bilo po ćeifu« — pa mirna Bosna. Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni, i gdje se sastaju nema buke ni vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju. Jer su čvrsti u karakteru, naravno je da su konzervativci i da kao takovi mrze sve novotarije. Baš zbog toga su se toliko opirali svojim sultanima i baš zbog toga su skoro sve reforme turskoga carstva u Bosni i Hercegovini na najveći otpor nailazile. Ima li inteligentnijega Muslimana, a i kršćanina u ovim zemljama, komu nije poznato ime i djelo glasovitoga pobornika za bosansku slobodu, ponosnoga plemića i junaka »Zmaja od Bosne«, Husein-kapetana Gradaščevića, koji seje godine 1832. Konzervativnoj ćudi naših Muslimana ima se pripisati i to, što se oni svi još ni danas ne služe metričkom mjerom, premda je dekadički sistem još godine 1873. Oni, osobito meñu se, mjere još i danas tekućine i težine okama, a dužine aršinima. Oka ima jedan kilogram i 28 dekagrama, ili tačnije 1283 grama. Oka se dijeli na četiri litre, a svaka litra ima po stotinu drama. Stotina oka zove se tovar, a pedeset, po tovara ili strana. Na oku ide ravno četiri stotine dukata, pak je prema tome svaki dukat težak po jedan dram. Aršin ima 75 centimetara; dug je dakle kao srednji ljudski korak. I za novac služili su se oni sve do najnovijega vremena, dok nije kninska vrijednost uvedena, starim nazivima, a neke su još i do danas zadržali. Oni još i danas računaju na groše, pare i akče, zatim na cvancike ili plete, talire, marijaše, zolote i vižline. Pa kako je u nas temeljna brojna jedinica knina, tako je u njih groš. Groš vrijedi u Bosni šesnaest, a u Hercegovini dvadeset helera. Veli se: »kupio je ili prodao je ovo ili ono, za toliko i toliko stotina ili hiljada groša. « Dva helera imaju pet para u Bosni, a četiri u Hercegovini. Oni prodaju još i danas žito, jaja, sijeno i drugo koješta na pare. Oka kukuruza, na primjer, vrijedi trideset i dvije, a pšenice četrdeset para, dočim jaje vrijedi deset do dvadeset para — već kako kada. Četiri helera zovu se jednim imenom marijaš. Vižlin vrijedi u Bosni dvadeset i četiri, a u Hercegovini trideset helera. Cvancika ima šezdeset i šest ili šezdeset i osam helera, a talir ima četiri krune. Stare četvorke zvali su dvaesticama ili patakunima, a takozvane dvosekserke ili dvogroške stoparicama, jer su imale stotinu para. Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti s najvećom tačnosti. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondje pomoli i pokloni Bogu svomu. Čim je zora zanidjela, zove ga pijev mujezina na jutarnju molitvu, sabah. U po dana klanja on podne. Dva sata prije zapada sunca ide opet u džamiju i klanja ikindiju. Kad sunce zañe, klanja akšam, u dva sata poslije zapada sunca klanja jaciju, a onda će na počinak. Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tuñoj zemlji, makar ga neznalice i obijesni stvorovi zbog toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu, ili ćilim, koji uvijek uza se nosi, okrene se prema Meki i, zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni nalijevo, ni nadesno, već se moli dragomu Allahu. Dok muškarci mole u džamijama, klanjaju njihove žene, šćeri i sitnija djeca u kućama, jer je ženama, osini u neke dane, a napose za Ramazana, kada idu da čuju vaz, propovijed, zabranjeno polaženje džamija. Cinije koji musliman u džamiju unišao, dotaknuo seje palcima resica na ušima u znak daje odsele gluh i slijep za sve svjetske stvari, a onda stane pred mihrab, oltar. Do njega stane drugi, pa treći i četvrti, dok ne ispune prvi red pred mihrabom. Iza nih poreda se drugi red, pa treći i četvrti, koliko je već vjernika u džamiji. Jedan je red od drugoga tako udaljen, da jedan drugome kod klanjanja ne smeta. Džamijski hodža, imam ili muftija, stane sada pred vjernike i dova, molitva, započne. Prije i za vrijeme molitve niko ne govori, niko se ne smije, niti se ogledava. U džamiji vlada sveti mir i najveća tišina. Na riječ hodže ili koga drugoga, koji pred vjernicima klanja, svi se sagnu, onda kleknu i klečeći dotaknu se čelom ćilima, koji su prostrti na podu džamije. Zatim ustanu i opet se sagnu, i to u sabah četiri, u podne deset, u ikindiju osam, u akšam pet, a u jaci ju trinaest puta. Čitavo to vrijeme tako je džamiji tiho i mirno, da osim pijeva hodžina kod mihraba i mujezinova na mahvilu, koru, te šuštanja haljina, pojedinih uzdaha i ptickanja ljudskih zglobova ništa čuti ne možeš. Kada se molitva svršila, izlaze vjernici iz džamije isto tako mirno kao što su i unišli. Tek kada su se od džamije ponešto udaljili i rahmet »prid« dušu mrtvima proučili, započne razgovor, U džamiju ide musliman ili bosonog ili u čarapama ili u mekanim cipelama, mestvama. Bogatiji i odličniji muslimani, a napose age i begovi, nose dvostruke cipele; stariji jemenije ili postole, a mladi kaloše. Kada će, dakle, da se Bogu pomole, ostavljaju gornje cipele pred vratima, a u mekanima ulaze u džamiju. U molitvi su tako sabrani, da ih ništa rastresti ne može, pa dok oni 5 klanjaju da doñe u džamiju i koji inovjerac u cipelama, stoje strogo zabranjeno, oni se neće okretati ili mu što reći, dok nijesu svoje molitve svršili. Prije nego će se naš musliman Bogu pomoliti, uzima on abdest ili avdest, to jest on si prema propisima svoje vjere pere obraz, vrat, usta, noge i ruke, da čist doñe pred svoga Boga. Radi toga su i džamije sagrañene ponajviše pokraj vrela, rijeka i potoka, ili ako nema vrela, dovode vodu šedrvanima, vodovodima, često iz velike daljine iz vrela koja ljeti ne presuše, da imaju uvijek dovoljno vode za uzimanje abdesta. Ako musliman nema pri ruci vode, mora je potražiti, a ako je ne može naći, dotakne se nikom zemlje, ili, ako je u pustinji, pijeska, pa čini rukama znak preko lica i ruku do iznad lakata, kao da se pere i pri tom moli molitve koje su propisane kada uzima mokri abdest. To je takozvani tejemmum, su vi, a vrijedi u nuždi kao i mokri abdest. Kao u cijelom muslimanskom svijetu, tako su i bosanske džamije po većini gradovima sagrañene po uzoru na veličanstvenu Aja Sofiju u Carigradu. Po selima, trgovištima i manjim gradovima džamije sa malene; neke su od kamena, a neke i od drveta. Džamije su izvana i iznutra vrlo jednostavne. Na džamijama su visoke, uske i okrugle munare ili minareti. Na te munare uspinju se mujezini i pozivaju narod na molitvu. U svim su džamijama po zidovima lijepo ispisani stihovi iz Kur'ana, a inače nema u njima ni slika, ni drugih nakita. Sve džamije pokazuju pravcem na istok, sve su okrenute prema Meki. U glavnom zidu, koji je prema Meki okrenut, ima uzak, dosta visok izdubak — to je mihrab, gdje hodža, imam, muftija ili ko drugi, pred narodom klanja. S lijeve strane mihraba je kjurs ili ćurs, propovjedaonica, gdje hodža drži narodu vaz, propovijed, a s desne strane mimber, gdje svakoga petka mole za halifu, vrhovnu duhovnu glavu svih muslimana, a 18. Mimbera nema svaka džamija nego samo one koje imaju berat, dozvolu od sultana. Osim dove, molitve za sultana, uči hodža kod mimbera svakoga petka u podne hudbu i klanja džumaj. Kada je proučio hudbu i klanjao džumaj, sade s mimbera, stane pred mihrab i klanja podne kao i u ostale dane. Osim petka uče hudbu i klanjaju džumaj samo prvi dan velikoga i prvi dan kurbanskog Bajrama, jer je petak prvi i najodličniji dan u sedmici. U džamijama, koje nemaju berata za hudbu i džumaj, nema ni numbera, nego vjernici, koji pripadaju manjim džematima, idu u petak u podne, a isto tako i na Bajram, u one džamije u kojima se uči hudba i klanja džumaj. Osim hudbe i džumaja, mogu i u manjim džamijama učiti tj. Na suprotnoj strani mihraba je mahfil, kor, na kome mujezin odgovara hodži kod klanjanja. To je evo sav unutrašnji namještaj i ukras džamija. Pa baš ta jednostavnost u džamijama, i onda onaj tihi mir za vrijeme molitve, pobuñuje u duši čovječjoj neki strah, tu istom uviñaš svoju ništetnost pred Veličanstvom Božijim. Na mene ne može ništa tako djelovati, ništa me ne može tako na pobožnost poticati, kao taj mir za vrijeme molitve. Tu tek opažam koliko smo mi kršćani u pobožnosti za muslimanima zaostali, mi, koji se u crkvi, u kući Božijoj, tako rado razgovaramo, šalimo, smijemo i okrećemo. Cijela je džamija prostrta ćilimima i serdžadama, a siromašne obično do polovice ćilimima, a od polovice hasurama. Ali ne samo da su džamije ćilimima prostrte, nego ćeš i u privatnim kućama naših, pa i siromašnih Muslimana, naći lijepih i velikih ćilima i baš ti ćilimi ugodno se doimlju stranca koji prvi put ulazi u muslimansku kuću ili bogomolju. »Zanimljivo je pitanje«, veli neki pisac — odakle je došla umjetnost tkanja ćilima u Bosnu? « Je li se ona razvila iz primitivnih početaka tekstilne vještine, koju nalazimo u svih Slavena, pa i u Bosni, ili je ona ušla puteni tuñe kulture koja si je prokrčila put u Bosnu? On sam sebi odgovara i dolazi do zaključka daje tkanje ćilima po svoj prilici prešlo sa Istoka, sa islamom, u Bosnu. Zato jer ćeš na Istoku naći u svakoj kući, pa i u skrajnje fukare ćilime, dočim na Zapadu imaju ćilime samo bogataši; sirotinja za njih i ne zna. »Sudimo i po tom«, veli isti pisac, »da su ćilimi prešli sa islamom u Bosnu, jer svaki musliman ili muslimanka, kada klanja, valja da prostre pustekiju ili serdžadu i da se na njoj Bogu moli. Ćilimi što se i danas tku u Bosni, tku se po uzom istih istočnih tkanina koje i u Bosni nalazimo. Daje industrija ćilima sa Istoka prešla u Bosnu, vidi se i po tom štoje ta grana tekstilne industrije još i danas vrlo razvijena u onim zemljama kojima su zapovijedali Osmanlije: u onim zemljama, u kojima nijesu Osmanlije vladali, industrija je ćilima vrlo neznatna. Malo pomalo razvila se je industrija ćilima u cijeloj zemlji, kao kućni obrt, pa bi čovjek, koji ne bi znao daje ta grana tekstilne industrije prešla od Osmanlija, mislio da joj je sijelo u Bosni a ne na Istoku. Uvidiv bosanska vlada da naš narod u ovim zemljama ima mnogo sposobnosti i dara za industriju ćilima i da bi se tom granom tekstilne industrije moglo stvoriti novo vrelo narodne privrede, 6 otvorila je zemaljsku radionicu ćilima u Sarajevu. U toj radionici radi dnevno do dvije stotine vještih radilica, a njezini proizvodi ne samo da su stekli lijep glas u zemlji, nego još više u inozemstvu, a osobito na izložbama u Budimpešti, Beču i Bruselju. Ćilime izrañene u bosanskohercegovačkoj radionici ćilima izvoze i u inozemstvo, a napose u Njemačku, Francusku i Englesku, gdje su svojom lijepom izradom i solidnom gradom na glasu. Kako naš narod ima vrlo bujnu fantaziju, stvorio je priče o postanku skoro svih sela i gradova. Isto tako ima on priče i o postanku većih i ljepših džamija. O sagrañenju Ferhadije u Banjaluci, na primjer, ima ne samo priča, nego i pjesma. Narodna pjesma osniva se više na istini, na istoriji, dok je priča nikla u bistroj glavi našega Muslimana. Ferhadiju sagradio je bosanski paša Ferhadpaša, iza kako je kod Sudačkoga godine 1592. U toj bici pogibe sam Auersperg, a njegov sin Engelsberg dopade ropstva. Mati njegova, da spasi sina, plati veliku otkupninu i s tom otkupninom sagradi Ferhad-paša džamiju koja se po njemu prozva Ferhadija. Narodna priča lijepo popunjuje pjesmu pa veli: Kada je džamija bila gotova, pitao je Ferhad-paša neimara, majstor-bašu Radu, da li bi mu mogao još ljepšu džamiju namjestiti. Rade mu odgovori da bi kada bi mu bolje platio. Kad to čuje Ferhad-paša, vrlo se razljuti, zatvori Radu i njegove neimare na munaru i reče im da će ih za tri dana pogubiti. Kad to čuje majstor-baša Rade, reče svojini drugovima: »Što ćemo sada, braćo? Ako se ne spasimo, svi ćemo poginuti. « Svi neimari nikom ponikoše i niko ga ne znade savjetovati. Iz te nevolje spasi ih sam Rade. Na munari naime ostalo je još nešto lipove grade i on načini od nje krila sebi i svojim drugovima. Kad bi trećega dana u zori, sleti Rade sa munare, preleti preko Vrbasa i doleti do sela Rebrovca. Tu pane, slomi si rebro i odatle selu ime Rebrovac. Pavao pane u Pavlovcu, Šimun u Sirnicu, Ivan u Ivanjskoj, a Dragoje u Dragom Blatu, i tako su ta mjesta po njima dobila svoja imena. Kraj većih džamija, a napose u Sarajevu, Banjaluci i Mostani su zidana turbeta. To su grobnice, mauzoleji onih hair-sahibija, dobročinitelja koji su džamije sagradili. U tim turbetima mole softe i hodže svakoga petka za one koji su tu ukopani. U većim mjestima ima kraj glavne džamije i sahat-kula. To je visok, četverouglat toranj, a na njemu sat koji obično a la turca pokazuje doba dana i noći. Sada da progovorimo i o vjeri naših Muslimana, jer je vjera baš najviše uplivala na mišljenje, ćud i cijelo biće velikoga dijela našega naroda u ovim zemljama. Musliman vjeruje u jednoga Boga, koji je jedan i jedinstven, milosrdan i milostiv, koji prosuñuje djela ljudi, te ih nagrañuje ili kazni. Bog je stvorio nebo i zemlju, sunce, mjesec i zvijezde i sve što je na njima. Našemu je muslimanu najstrožije zabranjeno slikati slike i praviti kipove od zlata, srebra, drveta ili kamena, da se narod sačuva od idolopoklonstva. Prvi ljudi zvali su se Adem pejgamber alejhi selam', Adam i hazreti Havva, Eva. Bog je stvorio čovjeka od zemlje i udahnuo mu neumrlu dušu. Ženu je stvorio od muževa rebra i zato mora Žena biti poslušna i podložna svome mužu. Osim ljudi stvorio je Bog mnogo meleća, anñela, a najveći su meñu njima Džebrail, glavar sunca i mjeseca. On je snio sve svete knjige s neba na zemlju i dao ih pejgamberima. Drugi je meleć Mikail, koji Božijom voljom daje kišu. Treći je Izrafil, koji daje vjetrove, a četvrti Azrail, koji prima ljudske duše, kad čovjek umre. Svaki čovjek ima dva meleća; jedan mu sjedi na desnom, a drugi na lijevom ramenu. Onaj na desnom ramenu piše njegova dobra, a onaj na lijevom njegova zla djela. Meleći čuvaju čovjeka i brane ga od svakoga zla. Pa je baca niz visoku kulu. Ali svaki put dočekali su je njezini meleći na svoje ruke i ništa joj se nije dogodilo. Hatidžu su meleći čuvali, Ne slomila ni noge, ni ruke. Kada je Bog stvorio prve ljude, zapovjedio je melećima da im se poklone i da ih priznaju za sebi ravna Božija stvorenja. Svi su meleći Boga poslušali i ljudima se poklonili, samo to ne htjede učiniti poglavica meleća, Iblis. On reče: »Kako će se svjetlo pokloniti zemlji!? « Radi toga prokleo je Bog Iblisa i dodao mu mnogo djece. Ta su djeca Šejtani, ñavoli, koji dolaze na zemlju i nagovaraju ljude na zlo. Tako je dakle po Iblisu i njegovoj djeci sve zlo došlo na ovaj svijet. U svemu ima sto dvadeset i četiri hiljade pejgambera, a najveći su Adem pejgamber a. Drugi je Ibrahim pejgambera. Iza ovih dolaze Musa pejgamber a. Poslije njega došao je Davud pejgamber a. Muhamed je pravi poslanik i ljubimac Božiji, on je donio pravu vjeru i zakon od Boga na ovaj svijet. Poslije njega neće biti pejgambera do kijameta, strašnoga suda. Svaki je musliman dužan da širi svoju vjeru meñu inovjercima, koliko samo može. Osim toga obećaje vjera džennet, raj, onomu ko pogine u boju za svetinje svoje. Ona ga uči i to da mu je već unaprijed suñeno gdje će, kada će i kako će umrijeti, i zato ide on vesela srca u boj i bori se zamjemom hrabrosti, jer je uvjeren da je u Božijim rukama, i da će, ako mu je suñeno, poginuti i u raju uživati sve slasti koje je Bog pravovjernima obećao, a ako nije da će iznijeti glavu i iz kiše neprijateljskih laneta. Iskreno, s najvećim uvjerenjem odani svojoj vjeri, nastojali su naši muslimani da i kršćani u Bosni i Hercegovini prigrle islam, pa jer ovi nijesu htjeli da se odreknu vjere svojih otaca, trajao je u ovim zemljama sve do najnovijega doba, do okupacije, neprestani potajni vjerski rat i mržnja izmeñu kršćana i muslimana. Nije to bio rat, kao Što su ratovi na bojnom polju, nego su se činila nasilja i bezakonja s jedne i s druge strane; nikada nijesi bio siguran za život, poštenje i imanje. Mi ipak ne smijemo misliti daje tome bio islam kriv. Mi smo, istina, naučeni da vjerujemo da je islam netolerantan, ali ko bolje prouči zakone te vjeroispovijesti, uvjeriće se da islam traži od svojih pristaša ljubav i snošljivost naspram sljedbenika drugih vjeroispovijesti. Sam Bog zapovijeda muslimanima, po svom najvećem poslaniku Muha meñu pejgamberu, da svijet zove u vjeru i na pravi put ne silom, ne ognjem i mačem, kako to neki zapadnjaci uče, nego mudrošću, lijepim savjetima i blagom polemikom. Daje islam sam po sebi tolerantan naspram drugih vjeroispovijesti, uče nas ne samo mnogi kitabi, knjige vjerskog sadržaja, nego i istorija. Bagdadski kalif Mutevekil Aallah Abbasi zaveo je bio u svojoj državi za nemuslimane posebne znakove u odijelu, da se razlikuju od muslimana. Ovaj postupak bio je protiv šerijatskih ustanova i zato ga je odbacila i osudila ne samo ulema, više muslimansko svećenstvo, nego i inteligentniji muslimani-svjetovnjaci. I zbilja, čim je sjeo na prestolje Ebu Džafer Mansuri, koji je bio ne samo valjan vladar nego i vrlo dobar muslimanski teolog, ukinuo je te znakove. Osim toga, sagradio je on u svom glavnom gradu više jevrejskih hramova i kršćanskih crkvi, a sudio je po šerijatu svima jednako, ne pitajuć da li je dotični musliman ili ne. Najslavniji bagdadski kalif Harun Ar Rašid imao je kršćanina za svoga glavnog liječnika. Što više, ima dosta slučajeva da su muslimani uzimali kršćane da im reorganizuju mejtefe, te čisto vjerske muslimanske učevne zavode, te im davali da u njima podučavaju u socijalnim naukama. Da je dakle islam netolerantan, zar bi to dozvoljavao?! Šerijat zapovijeda muslimanima da budu prema svakom čovjeku bez razlike snošljivi i učtivi, i baš radi te nauke ne samo da je u turskom carstvu, nego i u Bosni, bilo više paša, vezira i drugih većih činovnika kršćanske i jevrejske vjeroispovijesti, koji su i u državi i na dvoru zauzimali vrlo važan položaj, a nijesu se za to morali odreći svoje vjere. Sve je to lijepo, reći će moguće kogod, ali ako je Islam u istinu tako tolerantan, odakle tolika progonstva krišćana u ovim zemljama prije okupacije?! Istina, i toga je bilo, ali tome nije bio kriv islam, nego su bili krivi pojedinci, koji su u svome prevelikom revnovanju za svoju vjeru ili zbog lične koristi silu upotrebljavali i svoje istovjerruke na mržnju protiv kršćana poticali. Kršćani su opet, kako znamo, muslimanima vraćali šilo za ognjilo i tako se je danomice širio jaz i mržnja izmeñu jednih i drugih. Takovih pojava nalazimo meñutim i meñu samim kršćanima, te znamo da je jedna vjerska sljedba upravo bijesno zatirala drugu, premda sve imaju za glavni princip one uzvišene riječi našega Spasitelja: »Ljubite se meñu sobom! « i »Što ne bi rado da tebi drugi čine, ne čini ni ti drugima! « 8 Katolike su naši muslimani rijetko kada progonili, a to zato jer su oni bili mirni te su rijetko silu silom uzvraćali. Za to su si opet najviše zasluga stekli naši franjevci, ti jedini Čuvari katolicizma u ovim zemljama. Oni su znali lijepim riječima svoje vjerruke odvraćati od nasilja i krvološtva, dok su opet kod sultana, paša i vezira znali isposlovati mnoge povlastice i polakšice za katolike. Već prve godine iza pada bosanskoga kraljevstva 1463. Taj slobodni list Čuva se još i danas u arhivu Fojničkoga samostana. Ali ne samo da su naši franjevci bili posrednici izmeñu muslimana i katolika, te da su skoro sve sporove znali lijepim načinom izravnati, nego su se, ako je trebalo, i sami hvatali kubure i handžara da obrane sebe i svoje stado od pojedinih napadaja, jer kraj svih nastojanja turskih oblasti i odličnih aga i begova nije se u ovim zemljama sve do najnovijeg vremena mogao uvesti potpun red i mir, te je bilo omanjih čarkama i osobnih zadjevica sad ovdje sad ondje. Te godine služio je časni i daleko poznati, danas već pokojni starina fra Anto Ćurić zlatnu misu. Bio je to čovjek golem, kršan, baš prava hercegovačka korjenika. Brci su mu sezali do ramena, a još kao starac bio je ravan kao jela, a tek oko? Oko je samo govorilo kakav je to bio junak u mladosti svojoj. Poslije podne išao sam s jednim prijateljem kući. Putem sretnemo nekoga uglednoga agu, pa premda je bura pirila, upustismo se s njim u razgovor. Kad mu rekosmo gdje smo bili, reći će nam nasmijav se: »Poznam ja njega, pravi je ono čovik. Išao ja za mrske vlade iz Prologa u Livno, a on iz Livna u Prolog. Dodosmo do Sturbe; ćurpije onda nije još bilo. Pratar zajaši s konjem u riku, da će priko vode, a kad je bio nasrid rike, izvadim ja kuburu iza pasa pa poviknem: »Sjaši, pope! « On sjaši, a ja: »Uzjaši, pope! « Tako sam ga pet puta sjahivo te pet puta uzjahivo. Pratar ode prema Prologu, a ja natiram konja na vodu. Kad sam bio usrid vode, čujem di pratar viče: »Sjaši, Turčine! « Okrenem seja, a on naperio kuburu u me. Tako je i on mene pet puta sjahivo i pet puta uzjahivo, a onda ode. Beli, nije mi žao što me je sjahivo i uzjahivo, ana mi je žao još i danas di se kučkin sin ni ne ogleda za mnom. « Muslimani, koji žive po propisima svoje vjere, doći će poslije smrti u džennet, raj, a koji su sagriješili, doći će u džehennem, pakao. Vrlo je utješljivo po muslimane što ih vjera uči, da nijedan neće dovijeka ostati u džehennemu, nego samo dotle dok ne okaje svoje grijehe. Bio dakle neko i najveći grješnik, on će se spasiti kada pretrpi zasluženu kaznu. Najveći je grijeh laž, kraña, psovanje i klevetanje, a osobito ako si laži ili klevetom svomu bližnjemu naškodio. Džennet se dijeli u sedam katova. Što je ko pravedniji na ovoj zemlji, doći će u viši kat dženneta. Džennet je ogromna prekrasna bašča puna svakojaka voća, a preko njega teče jedna velika i više manjih rijeka. Ko se iz tih rjeka vode napije, taj neće nikada ožedniti. Kuće su u džennetu od suhoga zlata i srebra, pa što god si čovjek zaželi, to će mu se ispuniti. Pravednici uživaće u raju duševno i tjelesno, jer će uskrsnuli s tijelom i dušom. Kad čovjek umre, mora preći preko sirat-ćuprije. Ta je ćuprija duga hiljadu godina ljudskoga hoda uz brdo, hiljadu godina niz brdo i hiljadu godina u ravnici. Ćuprija je tanja od dlake, a oštrija od sablje. Pravednici će preći ni ćupriju vrlo lako i začas, a grješnici teško, dok napokon, prije ili kašnje, ne panu u džehennem. U džehennemu trpe oni svakojake muke, a napose veliku vrućinu, zimu, glad i zeñ. Premda naši muslimani dobro znadu da će Bog na drugome svijetu dobre nagraditi, a zle kazniti, ne smiju oni ipak ni za koga reći daje u džehennemu, jer Bog ne samo daje pravedan, nego je i blag i milosrdan, te će se svakom onom muslimanu i muslimanki koji je tobe došao, koji seje prije smrti za svoja zla djela pokajao smilovati, grijehe mu oprostiti i u džennet ga primiti. Ali ni za onoga za koga bi se po njegovim zlim djelima moglo misliti da nije prije smrti tobe došao, ne smije se reći daje u džehennemu, jer Ibrahim pejgamber a. « a Isa pejgamber a. Ako im oprostiš, Ti si uvijek Bog milosrdni i blagi. « Vjera zabranjuje muslimanu da novac na kamate pozajmljuje, a trgovcima da ne smiju za svoju robu više od deset procenata čistoga cara, dobitka uzimati. Isto tako zabranjuje mu piti alkoholno i svako piće, koje mu može, ma i u najmanjoj količini, smesti i pomutiti pamet. Osim toga ne smiju oni jesti i neka jela kao krmetinu, spuževe itd. Zato odličniji začinjaju jela maslom, a siromašniji kravljim i ovčijim lojem Sve vjerske nauke muslimanske vjeroispovijesti sadržane su u Kur'anu. Kur'an je muslimansko sveto pismo, koje je Bog po meleću Džebrailu predao Muhamed pejgamberu. Sve ostale knjige vjerskoga sadržaja zovu se kitabi. Muslimani imaju i nekoliko blagdana, a najveći su Ramazan-bajram, Kurban-bajram i Mevlud. I Ramazan je mjesec posta i molitve, a naredio ga je sam Muhamed pejgamber za pokoru ljudskih grijeha. Musliman osim Ramazana nema posta te može u svako doba jesti sva jela i piti sva pića koja mu nijesu inače zakonom zabranjena. Ramazan ne pada uvijek u isti dan i u isto doba godine; svaki slijedeći Ramazan počinje deset dana prije nego stoje prošli bio. Prema tome može Ramazan biti u proljeću, ljeti, jeseni i zimi, a traje uvijek trideset dana, to jest od mlañaka do mlañaka. Kako naši muslimani imaju mjesečnu godinu sa 360 dana, pa pošto Ramazan pada svake godine deset dana prije nego što je prošle godine bio, naravno je da će za trideset i šest godina pasti ne samo u isto doba godine, nego i u isti dan u koji je prije trideset i šest godina pao. Kroz cijeli Ramazan ne smiju pravovjerni od rane zore, od izlaska sunca pa do kasne večeri, niti šta jesti, ni piti, ni pušiti. Ko hotice prekrši samo jedanput post, neka ne posti, jer mu više ne vrijedi. Post se smije prekršiti samo u teškoj bolesti, ali ako Bog dade pa bolesnik ozdravi, mora poslije Ramazana onoliko napostiti koliko je u bolesti zanemario. Isto tako oprošten je od posta i onaj koji mora po svijetu putovati, ili koji je u ratu za svoju vjeru i domovinu, a osim toga i onaj koji je posteć tako oslabio da se mora omrsiti. Svaki musliman, ako samo može, dužan je da podupire sirotinju u svako doba, a osobito za Ramazana. U Ramazanu dužan je on da meñu sirotinju podijeli četrdeseti groš od svega novca što ga je te godine zaslužio i četrdesetu oku žita što ga je te godine prodao. To se zove zećat. Zećat je arapska riječ, a znači rastenje, povećanje. Osim toga znači i čišćenje, jer se onome koji daje zećat grijesi opraštaju. Ko daje zećat kako to Bog zapovijeda, imaće već na ovoj zemlji berićeta, izobilja, i magfireta, blagoslova, a poslije ovoga života, primiče zasluženu plaću na drugome svijetu. Sam Bog zapovijeda da muslimani i muslimanke daju zećat. U drugoj suri, poglavlju, a Četrdesetom ajetu, redku, Kur'ana, stoji napisano: »Klanjajte namaz, molite se, i dajite zećat! « Kada je Muhamed pejgamber a. Ako poslušaju, onda ih pouči dalje daje Bog propisao na dan pet vakata. Pristanu li na to, onda ih pouči dalje da im je naredio da daju zećat od imanja koje se uzima od bogataša i dijeli siromasima. « Prema ovome vidimo da je davanje zećata iza molitve prva i najglavnija zapovijed Božija, koju mora svaki imućniji musliman i muslimanka savjesno ispunjavati ako hoće da mu bude dobro na zemlji, a poslije ovoga života da nañe rajsko naselje u džennetu. Ovom zapovijedi nastojao je Muhamed pejgamber da umanji razliku izmeñu odviše bogatih i odviše siromašnih ljudi, a osim toga pobrinuo se je za egzistenciju ljudi nesposobnih za rad, samohranih žena i uboge siročadi. Ko ne daje zećata, a može dati, ili ne daje onoliko koliko bi mogao dati, nije mu post sahi, to jest ne vrijedi kod Boga i toga će te godine sjegurno neko zlo snaći. Mislim da neće biti zgorega ako ovdje navedem slučaj što sam ga u Banjaluci doživio. Imao sam znanca i dobra prijatelja s kojim sam se dobro pazio i vrlo rado razgovarao. Bio je to neki Salih eff. Jedne noći izgorje mu magaza, dućan, i malo seje što spasiti dalo. Ja sam ga žalio, ali mi on smiješeći se rekne: »Ko 10 zna čemu je to dobro? Moguće, da nijesam dao dosta zećata pa je bolje da trpim ovdje, nego na drugome svijetu. « Svojom marljivošću nadoknadio je on brzo što je požarom izgubio, ali je stekao čvrsto uvjerenje da mu odsele valja bolje procjenjivati svoj imetak, da dade onoliko zećata koliko ga mora dati, da ga Bog i opet nepokara. Osim zećata, dužni su muslimani da čine druga djela milosrña: da obilaze bolesnike, da mole za pokojnike, te da tješe i potpomažu udove i sirote. Osobito me je ugodno iznenadio jedan slučaj u Bihaću, pa ne mogu da ga ovdje ne istaknem. Neka udova, kršćanka sa šestero nejake djece, kupila je pred Božić tovar drva, pa kako nije imala avlije istovarila je drva pred kućom na sokaku. Vrijeme je bilo hladno, a ona onako slabo odjevena, uzela sjekiru da iscijepa drva i da ugrije sebe i ono nejake djece. Slučajno je onuda prolazio neki odličniji musliman, koji ni sebi drva ne siječe, pa kad vidje kako se ona sirota muči, a oko nje nejaka siročad drhće i od zime zubima cvokoće, uze joj sjekiru iz ruke, iscijepa drva, ubaci u kuću i ode ne čekajući da mu se sirota zahvali jer je bio uvjeren da je dobro djelo učinio i da će ga dragi Allah za to nagraditi. Post spada meñu glavne zapovijedi ili farsove muslimanske vjeroispovijesti i zato mora postiti svaki musliman i muslimanka, i to muškarac počam od petnaeste, a ženskinja od devete ili desete godine pa dok živi. Ko može da zaposli prije toga vremena, veća mu je zadužbina ili sevab u Boga. Za vrijeme posta treba da se insan' osobito pobožno Bogu moli, da sluša vazove ili propovijedi, da dijeli sadakku, milostinju, i da što savjesnije vrši svoje vjerske dužnosti, jer ko bi postio a ne bi klanjao ili milostinju dijelio, ili ne bi tačno vršio sve što mu vjera zapovijeda, ne bi mu post vrijedio. Čim se opazi i najtanji srp mladoga mjeseca, nastao je Ramazan, mjesec posta i molitve, ali i velikoga veselja. »Ramazanski su dani mubareć dani, blagdani. U te dane treba da se pravi musliman ili muslimanka uzvisi nad svakdanji i obični svoj život i da se dovine do one sfere, gdje jedino čistoća u vlastitoj duši i u svim poslovima vladati mora. Ramazanski dani treba da su dani dobročinstva u svakom pogledu, dani pokajanja, skromnosti i dove, molitve, dani potpomaganja svoga bližnjega moralnim i materijalnim sredstvima, pa bio taj i neprijatelj dotičnoga. U Kur'anu su ramazanski dani označeni kao najljepši i najuzvišeniji od svih dana u godini. Te je mubareć dane svemogući Bog muslimanima naznačio da se pokaju za svoje grijehe i zle navike i da samo dobra djela čine. Hadisi-šerifima je dokazano da se uz Ramazan-i-šerif za jedan sevab, dobro djelo, po deset sevaba piše, a po deset dunaha odlazi, što znači da se za svako dobro djelo po deset grijeha oprašta. « Hadisi-šerifi su knjige vjerskoga sadržaja; prve i najvažnije iza Kur'ana. Ko ove dane skrušeno tobe učini, ko se pokaje za svoje grijehe, Svemogući će mu tobe ukabuliti i od grijeha ga bez šuhbe, za sjegurno, oprostiti. Onomu grješniku koji se ovoga mjeseca iskreno pokaje i odluči da neće vise griješiti, Bog će sve grijehe, pa bili oni, Bog zna, kako veliki, oprostiti. Ramazani-šerif je dakle ne samo mjesec molitve, sknišenja i pokajanja, nego i mjesec darežljivosti, opraštanja grijeha i svih krivica koje je ko kome učinio. A sada da vidimo kako se slavi. Uvečer, kada seje mlañak pokazao, zagruvaju topovi, a odmah iza njih oglasio seje eno i mujezin sa munare i javlja pravovjernima daje post nastao. On pjeva ili, kako muslimani kažu, okuiše: »Allahu ekber! Hajje alesselah, hajje allel-felah. Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe-illel-lah. «, što u slobodnom prijevodu znači: »Bog je najveći! Ja svjedočim i vjerujem daje jedan Bog i da osim njega drugoga nema. Ja svjedočim da je Muhamed božiji poslanik. Pohitite na molitvu, pohitite na spas. Bog je najveći, drugoga Boga nema« ili kako je to naš Preradović u svom »Mujezinu« per pocticam licentiam još slobodnije preveo: 11 »Allah višnji Bog je, moj svjedoči glas, »Da do njega Boga nema vrhu nas, »Glas vam moj svjedoči, da najviši Bog »Muhameda ima za proroka svog. »Hod'te na blagoslov, hodite na spas, »Allah višnji Bog je, jedin vrhu nas. « Ovako okuiše mujezin na svih pet vakata, naime u sabah, podne, ićindiju, akšam i jaciju. On se najprije okrene na istok, prema Meki i okuiše, a onda se okreće nadesno na sve četiri strane svijeta i kod svakoga okreta opetuje istu dovu, molitvu. Ovako okuiše on ne samo u obične dane, nego i u petak i na druge blagdane. Dok on na munari uči, izvjesuje redom kandilje i začas sva je munara u svjetlosti. Dotle su eno i džamiju rasvijetlili, a narod hrli u kuću Božiju, da se Bogu pomoli i da džamiju daruje svijećama koje će ju kroz cijeli mjesec rasvjetljivati. Činije džamija ljepše rasvijetljena, tim veća čast onima u čijem je džematu. Zato i gori u velikim i bogatim džamijama u gradovima kroz cijele noći po više stotina, što svijeća, što lampiona, što lampi i kandilja. Da pak bude što veća svjetlost u džamiji, povukli su po zidovima žice, postavili kandilj do kandilja — čini ti se, zidovi su u plamenu. Zato nije ni čudo da je pogled u tamnoj noći na ovako rasvijetljenu džamiju vrlo ugodan i da te mnogo sjeća na čarobno rasvijetljene halifske dvorove u »Tisuću i jednoj noći. « U tako rasvijetljenoj džamiji klanjaju muškarci akšam, dočim se žene kod kuće Bogu mole. Kada su akšam klanjali, idu jedni svojini kućama, drugi u čaršiju na dućane svojim prijateljima, ali najviše ih ide u kahve. Tu oni sjede i razgovaraju, te pri tome piju kahvu, tursiju i limunadu, puše duhan i igraju razne društvene igre, a napose domina, mica i fildžana, a neki se i kartaju, ali obično ne za novac, nego za čaj, kafu ili limunadu. U skoro svim muslimanskim kućama, dućanima, hanovima i kahvama gore skoro sve do zore svijeće; noć se je pretvorila u dan. U nekim kahvama sviraju muzikaši uz gusle i tambure, a u jednoj sjeo je eno starac,sijed kao ovca, sa bugarijom u ruci i recitira pjevajuć ugodnim baritonom muslimanske junačke pjesme, u kojima slavi slavna djela i junačke čine naših Muslimana, a oko njega sabrao se je oveći broj znatiželjnih slušalaca. Svi šute, jedan je naslonio glavu o rame drugoga i pažljivo prate svaki kret, svaku riječ starca-pjevača. Dok se ovi tako zabavljaju u kahvama, krenuli su već i ciganski muzikaši od kuće do kuće, a dobri ukućani darovaće ih za to na Bajram novcem i peškirima. Nemojte misliti daje to glazba kao druge glazbe, o ne, tu sviraju samo tri, ili bolje dva čovjeka; jedan udara u talambas, desnom nikom štapićem po jednoj, a lijevom tankom šipčicom po drugoj strani, a ona dvojica sviraju unisono u sitne zurle, svirale. Glazba je, kao u svih muslimana uopće, tako i u naših Muslimana napose, slabo napredovala, premda su oni od naravi vrlo muzikalni i premda su im narodne pjesme vrlo lijepe i melodiozne. Isto su tako slabi kipari i slikari. Vjera te umjetnosti izrično ne zabranjuje, ali ih i ne preponiča, bojeći se da narod uz slikarstvo i kiparstvo, a živeć u pjesmi i veselju, ne bi u vjeri smalaksao. Kad zauči jaci ja, izlazi narod iz kahvi i ide u džamiju da se Bogu pomoli; a kada su se Bogu pomolili, zabavljaju se i dalje sve do dva sata poslije pola noći. U dva sata pukne top, znak da je doba za ručanje. Oni, koji su u kalivania ili na sijelima kod svojih prijatelja, idu sada svojim kućama, a koji kod kuće spavaju, ustaju da ručaju, puše, jedu i piju. Za sat i po, nekada prije, a nekada i kašnje, kako već kada zora sviće, udari i drugi top. Sada se ostavlja jelo, piće i pušenje i sve ide na počinak. One se ne mogu tako dugo zabavljati kao muškarci, jer im valja ničak spremati, da bude gotov dok se prvi top oglasi. Zato, čim bude pola noći, idu one po dvije, tri i više njih zajedno sa fenjerima u rukama od kuće do kuće; one prate jedna drugu, a onda se hvataju svoga žezla, metle i kuhače, da bude sve čisto i spremno dok im muževi kući stignu. Osvrnimo se sada još jednoć na prošlu noć. Muslimanski dijelovi grada svečano su rasvijetljeni, svuda oko tebe šum, vreva i razgovor, iz kahva dopire svirka i pjevanje, a tamo negdje u daljini slabo se čuju zvuči ciganskoga bubnja i pištanje sitnih davulbasa, pa premda je to dosta neugodna glazba, čini ti se daje ovdje na svome mjestu, misliš, ne bi ni valjalo kad je ne bi bilo. Sve je tiho i mimo, sve spava slatkim snom, svi dućani, sve kalive, sve radionice —sve je zatvoreno, nigdje ne vidiš živa stvora, i kada ne bi znao gdje si, i ne bi čuo lajanja pasa, mislio bi da si u kakovoj izumrloj varoši. Tek na sahat, dva prije podne, otvaraju se dućani, ljudi ustaju sa svojih dušeka i obavljaju svagdanje poslove. U podne idu u džamiju i klanjaju podne, a poslije toga kazuje im hodža vaz ili propovijed, u kojoj ih upućuje kako će živjeti i što će raditi ako žele da Bogu ugode. Poslije vaza, ko može ide u šetnju ili se kako drukčije zabavi, dočim siromašniji rade svoje poslove sve do ićindije. U ićindiju idu i opet u džamiju, a kada su klanjali, uče hodže i softe Kur'an. Cio Kur'an sastoji se od 360 listova. Hodže i softe uče svaki dan Ramazana po dvanaest listova, i tako iza trideset dana, naime do Bajrama, svrše cio Kur'an. Najprije uči hodža, ako je hafiz, po dvanaest listi napamet, a ako nije uči iz Kur'ana, a onda softe za njim. To učenje ili čitanje Kur'ana traje jedan do dva sata, a zove se mukabella. Kada sunce zañe, pukne opet top, džamije se i dućani rasvijetle, a post prestaje. Pravovjerni muslimani idu u džamije, a kada su akšam klanjali, zabavljaju se kao i juče. Tako to traje punih trideset dana, dok se i opet mlañak na nebu ne pokaže. Čim ugledaju mjesec, bilo u kojoj zemlji muslimanskoga svijeta, lete brzojavke s kraja na kraj, javljajući radosnu vijest daje post prestao, a nastao Veliki ili Ramazanski bajram, najveći muslimanski praznik. Poslije akšama zadnjega dana Ramazana ne idu vise muškarci na sijela niti u kahve, nego se svak žuri u čaršiju, na pijacu, da kupi što će trebati za sutrašnji blagdan, za Bajram. Kupuju ponajviše meso, katu, limunove, naranče i drugo južno voće, jer će sutra prijatelji i znanci dolaziti da čestitaju, pa da bude kata i limunada gotova kada oni doñu. Toga dana puste su kahve, svako ide iz džamije kući. Kod kuće večeraju, a poslije večere liježu na počinak, da mogu sutra zorom u džamiju. Već rano u zori zapucaju topovi, mujezini pozivaju sa munara narod na jutarnju molitvu, sabah, a narod se žuri u novim svečanim haljinama da se Bogu pomoli. I najsiromašniji musliman nastoji sada, ako ikako može, da si za taj dan pribavi novo odijelo. To se odijelo zove bajramsko odijelo, jer ga mnogi nose samo na Bajram, a onda ga spremaju do slijedećega Bajrama. Siromašak, koji si ne može nabaviti novoga odijela, gleda da mu je barem staro okrpano, čisto i u redu. Kada su muškarci obavili svoju jutarnju molitvu, izlaze iz džamije, daruju sirotinju i čestitaju si meñusobno riječima: »Bajram mubareć olsun«, »Želim ti sretan Bajram. « Iza toga idu na groblja, a poslije toga jedu. Kada su jeli, idu jedni drugima od kuće do kuće, grle se i opet si čestitaju. Ako je ko s kim u zavadi, mora se sada s njim izmiriti, a ako gaje uvrijedio, ili mu koje zlo učinio, neka mu oprosti. Mir i ljubav mora da vlada u svemu muslimanskom svijetu. Veliki ili Ramazanski bajram slavi se tri dana. Kao Veliki bajram, isto je tako velik blagdan i Mali bajram ili Kurban-bajram, koji dolazi iza dva mjeseca i devet dana, to jest iza šezdeset i devet dana poslije Velikog bajrama. Kurban-bajram slavi se u spomen kad je Ibrahim pejgamber, Abraham, na Božiju zapovijed htio da žrtvuje svoga sina Ismaila, Isaka. I da se Bog nije smilovao Ibrahimu-pejgamberu, pa da mu nije poslao ovna da ga žrtvuje umjesto sina, još bi se i danas ljudi Bogu žrtvovali. Iz zahvalnosti dakle i u spomen toga dogañaja kolje svaki odličniji musliman pretila ovna ili kurbana. Bogataši kolju kurbane ne samo za sebe, nego i za svoje žene i za svako dijete, što više i za ono koje je tek oživjelo u utrobi materinoj. Narod se i opet obuče u svečane haljine i ide zorom u džamiju. Kada su klanjali sabah, idu kućni starješine svojim kućama da kolju kurbane. Ko ne može da sam kolje, klanja dva rećata, uzme nož u ruke i prevuče ga ovnu ispod vrata, kao da ga kolje, a onda ga ko drugi u ime njegovo zakolje. Prije nego će kurbane klati, načine u zemlji male jame, da u nje krv curi, jer je grjehota, da se po toj krvi gazi, ili da je psi i druge životinje ližu. Kućni starješina zadrži za sebe i za svoju obitelj samo stražnji but i desni bubreg od svakoga kurbana koga je zaklao, a sve ostalo meso podijeli siromašnim komšijama i drugoj sirotinji. Prvi dan Kurban-bajrama osobito je važan zato jer toga dana dolaze hadžije iz svih zemalja muslimanskoga svijeta, dakle i iz Bosne i Hercegovine, u Meku i ondje kolju kurbane. Zapovijeda mu sam pejgamber Muhamed a. Ko me posjeti nakon moje smrti, kao da me je posjetio za moga života. « Hadžije iz Bosne i Hercegovine polaze na put obično četvrtoga dana Ramazanskog bajrama, premda neki odu prije, a neki i kasnije. U prijašnja vremena, dok nije bilo dobrih puteva, parobroda ni željeznica, kretali su hadžije iz Bosne i Hercegovine pet, šest i više mjeseci prije Bajrama na put ako su htjeli da na vrijeme, naime na prvi dan Kurban-bajrama, stignu u Meku. Put u Meku biće dakako još mnogo lakši i kraći, kad se spoji Sam, Damask i Meka željeznicom, za koju su se svojski zauzeli mnogi turski prvaci i za koju je sultan Abdul Hamid I darovao znatnu svotu novaca. Prije nego će hadžije krenuti na put, načini skoro svaki vasijet-namu, oporuku, jer mu Bog može u onom kraju dušu uzeti, pa neka se znade što će komu iza njega ostati ako onde umre. Iza toga pozove on svu svoju akrebu, rodbinu, znance i prijatelje na ručak, da se s njima prije odlaska još jednom porazgovori i oprosti. Čas ga obuzme oduševljenje i čuvstvo stoje dočekao dan kada da krene onom stazom i onom mjestu koje cijelog svog vijeka nosaše u grudima, pa sav sretan i ushićen uz hodžinu dovu, molitvu, prosipa biserne suze niz zažareno lice. Čas opet sjeti se svoje nevine dječice koja su doduše svim obskrbljena, ali gube svog dragog babu — možda zauvijek! Ah kad bi im samo mogao preliti i malo svoga čuvstva, koje je tako prepunjeno slasti svetih ideala, utješio bi ih; ali djeca su to. Ona ne znaju ništa drugo nego da im babo nekud daleko, daleko odlazi. Eto, boreći se s takim mislima, pode on, a da svoju dječicu od pusta ushićenja ni zagrliti ne može, jer rijetke su snage koje to mogu podnijeti; jedva ih sve pomiluje jednim suznim pogledom i jedva promuca: »Halalite, djeco! « a u taj čas grakne u avliji množina grla: »Allahu ekber! « »Bog je najveći! « Kola zvrknu, njega nestane, a u kući sve — možda gotove sirote —. Iz kuće idu hadžije u džamiju, a sav narod klanja zajedničku dovu za sretno putovanje novim hadžijama. Okrijepljeni i ojačani zajedničkom dovom, izlaze hadžije iz džamije i kreću na teški, daleki put. Hadžije idu naprijed, a kraj njih muftija, ako je u onom mjestu, kadija, hodže, bezi, age i drugi odličnjaci, iza njih ostali narod, a najposlije djeca iz svih mejtefa. Hodže uče pred djecom nekoja sura, poglavlja iz Kur'ana, a djeca im glasno odgovaraju: — »Amin, amin. « Tužna je to, ali vjerom zadahnuta povorka. Suze u očima i iskrenu tugu opažaš na licu njihovih roñaka, znanaca i prijatelja; jedni žale što i oni ne mogu u posvećenu zemlju, a drugi žale hadžije, jer ko zna hoće li ih ikada više vidjeti i njihovu milu riječ čuti. Ko zna hoće li se oni ikada vratiti u zemlju otaca svojih, u ovu krasnu Bosnu ponosnu i kršnu Hercegovinu u kojoj su se rodili i uzgojili, i u kojoj su toliko radosti i žalosti, dobra i zla preživjeli. Ko zna neće li na moru ili u vrućoj arapskoj pustinji postati plijenom nenadane smrti, ko zna neće li im vrući samuni vjetar razmjeri umorne kosti na sve strane — ni za grob im se neće znati. A naši hadžije stupaju ravno i ponosno, mutna oka, al vesele duše, mirna i ozbiljna lica, kako se tome času i pristoji, jer su svi svjesni da su u božijim rukama i da ih ono što im je od Boga suñeno mimoići ne može. Ako je u mjestu željeznica, prati ih narod do željeznice, a ako nije, prati ih do izvan rodnoga mjesta. Braća, dobri prijatelji, znanci i roñaci prate ih i dalje, a često i do granice njihove domovine. Prije nego će hadžije u željeznicu, bace meñu školsku djecu nešto sitnoga novca i za čas-dva nestane ih u daljini. Odavde idu obično svi u Trst, a onda se ukrcaju u poseban parobrod i zaplove preko sinjeg mora. Kod Port Saida zaplove u Suecki kanal i domalo stignu u Baliri ahmer, Crveno more. Vozeći se tri dana kroz Crveno more, doñu hadžije u Jambok. To je luka Medine. Ovdje se hadžije iskrcaju i ostanu tri do Četiri dana, da se priprave za put na devama u Medinu. Težak je to put zbog silne vrućine koju povećava ugrijani pijesak. Zbog silne danje omare, koja tuda vlada, sjede naše hadžije za najviše vrućine pod čadorima, a putuju samo uvečer i po noći. Cijelim putem kuda hadžije prolaze izlazi pred njih siromašna Arapčad, moleći sadaku, milostinju. Ovdje moraju hadžije biti na okupu i oprezu, jer zaostane li koji, jasno je da ga Arapi ulove, oplijene, a bogme i ubiju. Kakvo čuvstvo osjeća hadžija kad nakon toli naporna puta ugleda u daljini zidine grada Medine, u kojoj je turbe, mauzolej poslanika Muhameda, lijepo nam opisuje jedan arapski putopisac koji veli: »Kad ugledah zidine grada Medine, nešto me i nehotice potrese, pa zaustili: »O Bože! To je harem Tvoga miljenika; to je sveto mjesto gdje je Tvoj vahj, poruka, silazila! Dopusti mi, Bože, da pristupim tuñi! Neka mi to bude štit koji će me sačuvati od svih zala. Bože, udijeli mi sreću da i ja budem dostojan pejgamberova šefaata! To je mjesto gdje je Tvoj poslanik čistu vjeru predavao, gdje je u borbi za nju vijek svoj proveo i najzad u zemlju legao kličući: »Bože spasi mi narod! « Kad hadžije doñu u Medinu, idu najprije u banju, kupatilo, da se opere, a onda se obuku u nova odijela, da dostojno pristupe grobu Poslanikovom. Kada su se okupali i obukli, namazu se raznim jagovima, mirisnim tekućinama, idu u mesdžidel - haram ili mesdžide nebij, pejgamberovu džamiju, ljube zemlju kuda je pejgamber hodao i naučao, a onda kod revzai mutahhere, groba Božijeg poslanika, klanjaju zahvalnu molitvu što im je Bog tu milost ukazao da su mogli živi i zdravi prispjeti. Kada su hadžije proučile zahvalnu dovu na grobu poslanika Muhameda, kreću u Meku u znak hidžreta ili putovanja sveca Muhameda iz Medine u Meku 622. Dva su puta iz Medine u Meku; jedan stari pustarom, a drugi novi natrag u Jambok, a odavde parobrodom u Džidu, a iz Džide opet pustinjom u Meku. Bosanske hadžije putuju skoro uvijek novim putem, pak u Džidi pohode grob Hasreti Havve, Eve. Pošto su se hadžije u Džidi odmorile, kreću na devama u Meku. Put iz Džide u Meku traje dva dana, a putuju ponajviše noću zbog silne vrućine. Starim putem, koji traje deset dana hoda kroz pješčanu pustinju, putuje mnogo vise hadžija; tuda prolazi i carska vojska, ili mahnef, koja nosi velike poklone od sultana, a čuva i karavan od arapskih napadaja. Kada hadžije doñu pred Meku, sjašu s deva i pješice idu u taj sveti grad. Pred njih izlaze iz grada delili, da ih prime u prireñene konake. Kada su se hadžije u hanovima odmorili, kreću u skupovima prema Mesdžidel haramu, da kod Bejtullaha-Ćabe obave svoju prvu dužnost. Posjet Meke i Bejtullah-Ćabe dozvoljen je samo muslimanima, doćim je pripadnicima svih drugih vjeroispovijesti strogo zabranjen. Bejtullah obilaze sedam puta, a zatim idu sedam puta od Merve do Safe i od Safe do Merve na uspomenu, kako je Hadžera, žena Ibrahim pejgambera hodala, tražeći po pustinji vodu za svoga sina Ismaila. Kada su to učinili, vraćaju se hadžije u svoje konake, ponajviše u hanove i čekaju dok svane prvi dan Kurban-bajrama. U Meki je najsvetiji hram svih muslimana — Ćaba. Evo kako nam Ćabu opisuju Edhem-Riza: »U sredini varoši Meke na uzvisini mjestu jest Mesdžidel haram, to jest harem, ograñen zidom dvadeset aršina visokim na sve četiri strane. Taj harem dugačak je četiri stotine, a širok tri stotine i šezdeset aršina, te ima devetnaest vrata i sedam munara. Do zida je poredano iznutra u tri reda pet stotina mramornih stupova, koji su po šest aršina široki. Ovi su meñusobno spojeni lukovima, te svaka tri nose po jedno turbe tako da svega ima oko stotinu pedeset turbeta. Kubeta su sva 15 ispisana i ukrašena raznim bojama. U sredini tog harema nalazi se Ćaba Bejtullah, do koje od zidova haremskih vodi sedam puteva. Ona je visoka dvadeset i osam aršina, a četiri joj se ćošeta zovu: Hadžerul-Esved na istočnoj, Irak na sjevernoj, Šamsko na zapadnoj, a jemensko ćoše na južnoj strani. Od Hadžerul-Esveda do ćoseta iračkog imade trideset i dva aršina, od ovog do Šamskog dvadeset i dva, od šamskog do jemenskog trideset i jedan, a od jemenskog do Hadžerul-Esveda dvadeset aršina. U istočno je ćoše uzidan znamenit cmi kamen, nazvan Hadžerul-Esved. Taj je kamen dignut od tala podrug aršin, te je po njemu ovo ćoše dobilo svoje ime. Ovo je ujedno mjesto odakle se počimlje tavat činiti, to jest obilaziti Ćabu. Pošto hadžija pristupi tu, poljubi taj kamen, te onda ide na desnu stranu i obiñe Ćabu do sedam puta. Put kojim hadžije obilaze oko Bejtullaha pokaldrmljen je crnim mramorom, te je širok devet aršina. Ostali je prostor posut pijeskom. Vrata Bejtullaha nalaze se na sjevernoistočnoj strani izmeñu Hadžerul-Esveda i ćošeta iračkog. Visoka su šest aršina i tri i po široka, a od tala odignuta četiri aršina, te su načinjena od sadža, jednog skupocjenog drveta, a izrezana zlatom i srebrom. Ćaba se svake godine prekrije novim zastorom, koji se u Misini izrañuje od crne svile. Po sredini toga zastora izvezeno je srebrom jedno sure iz Kur'ana, koje paše Ćabu naokolo. Stari zastor ostaje čuvarima harema na poklon, a srebreni se pas skali i od njeg se skuju prstenovi koji se raznose kao najdragocjenija uspomena po svim krajevima. Oko Bejtuilaha-Ćabe je pozlaćena ograda, koja dijeli Bejtullah od Mesdžidel-harama. Meñu stupićima ograde vise svjetiljke, pa ti se, osobito uvečer, kada sve svjetiljke gore, otvara prekrasan pogled na Bejtullah-Ćabu. Veliki svileni ćilim, koji Bejtullah-Ćabu sa sviju strana zastre, daje svake godine sultan, kao nasljednik Muhamedov na dar, pa ga njegovi vojnici, kada prate hadžije na Ćabu, nose. Kada vojnici donesu novi ćilim, pripane stari šejhovima koji čuvaju i nadgledaju Bejtullah-Ćabu, a oni ga u komade razrezu i hadžijama prodavaju. Na tima ćilimima hadžije klanjaju ili ih poklone svojim džamijama kao vakuf, da se njima pokrivaju mrtvaci, čija je rodbina i svojta tako siromašna da ne može kupiti čohe kojom će pokojnika pokriti. Ćabu sagradio je Ibrahim pejgamber. Ona je i prije islama služila Arapima kao hram, te su u njoj držali razne kipove. I kad Arapi kašnje primiše islam, ona i nadalje osta kao najsvetije mjesto njihovo. Poslije postane ona kiblom — to jest bude nareñeno, da se svaki musliman kada klanja okrene prema Ćabi. « Evo što nam po prilici svete knjige kažu o postanju i sagradenju Ćabe: Ibrahim pejgamber imao je za ženu Saru, kćer Nahovu. Već mu je bilo sto i pet godina, a još nije imao djeteta. Jednoga dana reče mu Sara da oženi Hadžeru, njezinu robinjicu, koju joj je neki kralj poklonio. Ne proñe dugo, a robinjica zanese i rodi sina, komu nadenuše ime Ismail. Poslije nekoga vremena ne mogne se Sara slagati s Hadžerom, a Ibrahim pejgamber umoli Boga da mu u snu javi što da učini? Bog mu reče da Hadžeru i njezino dijete popne na devu, da im dade nešto kruha i vode i da pusti devu neka ide kuda hoće. Gdje deva stane, ondje da ih skine i ostavi. Kada je Ibrahim pejgamber popeo Hadžeru i sina joj na devu, krene ona iz Šama, Damaska, gdje je Ibrahim pejgamber živio, prema mjestu gdje je danas Meka. Ibrahim pejgamber išao je za Hadžerom, da devu kući dovede. Kad su došli u jednu pustinju, deva Božijim emerom, znakom, stane, a Ibrahim pejgamber snimi Hadžeru i sina joj sa deve, dade joj ono kruha i vode i vrati se svojoj kući. Kada je Hadžera sa djetetom pojela kruh i popila vodu, stane žeñati i gladovati, a dijete joj počne od gladi i žeñi plakati. Zdvojna mati tražila je vodu, ali je nije mogla naći. Nedaleko toga mjesta bila su dva gradića: jedan seje zvao Merva, a drugi Safa. Hadžera je trčala čas prema Mervi, čas prema Sari, ne bi li gdje vode našla. Ona je tako sedam puta išla od Merve k Safi i od Safe k Mervi, ali nije mogla vode naći. Kada je i sedmi put kraj djeteta prolazila, a ono stalo od žeñi umirati, opazi daje djetetu ispod noge iz pijeska vrelo provrelo, pa sve ključa. Ona se uplaši da joj voda dijete ne uguši, pa poviče: »Zem, zem! « Pošto se voda zove arapski abu, to je to vrelo dobilo ime Abu zemzem. Odmah zatim začuje Hadžera glas iz have, vazduha, koji joj dovikivaše: »Ako si gladna, napij se te vode i nasitićeš se, ako si žedna, napij se i napojićeš se, ako si bolesna, napij se i ozdravićeš! « Kod toga vrela ostane Hadžera punih trinaest godina. Nakon trinaest godina proñu tuda neke kiridžije, kočijaši, s robom na devama. Oni su bili vrlo žedni i gladni, a bilo je i mnogo bolesnih 16 meñu njima. Oni su tražili vodu, ali je nijesu mogli naći. U to će reći jedan od njih: »Ko traži vodu u pustinji, neka je ne traži po zemlji, nego neka je traži u havi. « Svi sad pogledaju prema nebu i opaze, kako nad jednim mjestom golub kniži. Oni poñu onamo i nañu vrelo, Hadžeru i sina joj Ismaila. Oni se napiju te vode i svi se napoje i nasite, a bolesnici ozdrave. U isto vrijeme usnije Ibrahim pejgamber san, u kome mu Bog zapovijeda da svoga sina Ismaila kurban učini. Kada je to isto i treće noći usnio, diže se, sjedne na devu i poñe da traži svoga jedinca, da ga Bogu žrtvuje. Putujući tako, doñe do onoga mjesta gdje je bila Hadžera sa sinom svojim, pa joj reče što je usnio. Kad je ona čula što joj muž govori, reče mu: »Ako je takova zapovijed od Boga, evo ti sina i ti ga kurban učini. « On uze nož da sina zakolje, ali ne mogne djetinjega vrata prerezati. Sada on udari nožem o kamen, na kome muje sin klečao, i rasiječe ga ozgora do dolje. Taj se kamen vidi još i danas, a u raspuklinu turaju hadžije ruke na uspomenu toga dogañaja. U to sade meleć Džebrail, Gabrijel, iz dženneta i donese crnoga ovna zlatnih rogova, koga Ibrahim pejgamber umjesto sina Bogu žrtvova. Oko Abu zemzeta stane sada Ibrahim pejgamber graditi grad, a kad ga je dovršio, oni ga kiridžije i njihovi potomci nasele. Tako je dakle Ibrahim pejgamber utemeljitelj Meke. U spomen kako je Hadžera tražila vodu za se i za svoga sina, idu hadžije, kao i ona, sedam puta oko Meke, a šejhovi, koji paze na Meku i čuvaju Ćabu i crni kamen Hadžerul-Esved, nalijevaju vodu iz Abu zemzeta u limene posude i prodaju je hadžijama, a oni ju onda kući nose i dijele svojim roñacima, komšijama i znancima daje imaju kada do umiranja doñe. Abu zemze ili Zemzem kujija pokrivena je danas kubetom, a duboka je šezdeset i sedam aršina, ili po našem računu 50,25 metara. Voda iz toga vrela vrlo je dobra, a muslimani vjeruju da ima čudotvornu moć. Dvadeset i četiri koraka od Zemzem kujije je glasoviti crni kamen HadžerulEsved, koji je uz Ćabu Bejtullah najveća svetinja svih muslimana. Kada smo govorili o sagrañenju Meke i o postanju Abu zemzeta, da reknemo koju i o HadžerulEsvedu. Kada je Bog stvorio Adem pejgambera, iznio je Božiji meleć iz dženneta Hadžerul-Esved na zemlju i metnuo ga na ono mjesto gdje je danas Meka. Taj je kamen bio u početku bjelji od mlijeka i svjetliji od sunca, a zvao seje Almaz. Kada je Ibrahim pejgamber gradio Meku, uzidao gaje u gradski zid tako da je jedna polovica bila unutar, a druga izvan gradskoga bedema. Svaki hadžija koji ide oko Meke, kako doñe do Hadžerul-Esveda, dotakne ga se dlanovima a onda ih prevuče preko lica i niku do lakata, kao kad abdest uzima, da mu grijesi na kamenu ostanu. Radi toga, kada se hadžije sa Ćabe vrate, ne ljube ih vjernici u ruku, kako se obično ljubi, nego u dlanove, jer su se oni doticali Hadžerul-Esveda. Hadžerul-Esved je danomice crniji i tamniji, jer prima na se ljudske grijehe — i što ga se ljudi više dotiču, to je on sve tamniji i crniji. Ali vratimo se k našim hadžijama. »Kad se skupi toliko hiljada hadžija u Meki, krene sav onaj svijet dva dana prije Bajrama u Arefat, mjesto udaljeno tri do četiri sata na istok od Meke. To je poljana koja se prostire podnožjem Džebeli Rahmeta, velika po prilici jedan četvorni kilometar. Došavši u Arefat obnoć po hladovini, osvanu oni tu uoči Bajrama i ostanu cio dan. Taj se dan zove: »Jevmi arefe. « U hadž kao dužnost ne ubraja se dakle samo posjet Medine i Meke, već je najglavniji ovaj dan na Arefatu. Nigdje — čini ti se — nije ostala živa duša, već je sve došlo na ovo polje i pritislo ga. Ulazak na Džebeli-Rahmet dozvoljen je samo Šafi mezhebu, te ga stoga i pokrije svjetina toga mezheba. Da ovo razumijemo, moram reći da se muslimani dijele na četiri mezheba ili sekte. Ali meñu tima mezhebima nema ni izdaleka onoliko razlike, a isto tako ni opreke, kao sto to opažamo kod raznih kršćanskih vjeroispovijesti, a to zato jer nijedan muslimanski mezheb ne izmjenjuje karaktera islama. U islamu nema schizme, raskola, a nema ni hereze, otpadništva; svima je islamskim mezhebima Kur'an sv. Muslimanski mezhebi razlikuju se meñu sobom, i to donekle samo po obredima. Na vrhu Džebeli-Rahmeta stoji jedan imam, vrhovni svećenik, koji za to vrijeme uči. Tu stoje od 17 podne do ićindije. Veličanstveno je pogledati taj silni, ogromni skup svijeta. Gore imam neprestano uči, pa kad je potrebno, u stanoviti čas, dade se znak, obično bajrakom, a stotinu hiljada grla ujedan mah složi: »Lebbejke! « Cijelom se poljanom razliježu ovi pobožni usklici, u duši se rada neko čuvstvo, srce ti se umekša, pa ti od pusta nekog ushićenja suza udari. Veličanstven je to i rijedak prizor. Tako to traje do zapada sunčanog, kadno se topovima objavi svršetak. Sad se krene sva svjetina prema Meki u mjesto Muzdelifu. Ovdje se klanja akšam i jacija zajedno, pa se krene dalje po noći i osvane u Mini, lijepoj varošici, od koje do Meke ostane jedan do podrug sahat. Tu dakle hadžije osvanu na Bajram ujutro te odmah kolju kurbane. Onaj namaz koji se obično na Bajram klanja hadžije nijesu dužne. Tu se hadžije zadrže sva tri dana Bajrama, samo što svaki dan odlaze u Meku, da tavaf čine Ćabu i odmah se opet vraćaju u Minu. Mina ima do tri stotine dobrih kamenitih kuća. U njoj osim ova tri dana Bajrama niko ne stoji, ali se zato za ova tri dana pretvori u najživahniji grad. One kuće uzmu hadžije pod kiriju, a ostala svjetina pritisne polje svojim čadorjem. Ta tri dana udara muzika, pucaju topovi, pale se rakete, a puške nikad i ne prestaju, cijela se varošica pretvori u najkićeniji istočni pazar, jer cijela okolica snese sve nične radnje, razna platoa, vezivo itd. Što se za godinu izradi, to se tu izloži. Drugi i treći dan hadžije su dužne tavaf oko Ćabe a trećim danom uvečer svršavaju njihove dužnosti. « Dok naše hadžije tako kroz sva tri dana Kurbanskog bajrama sveta mjesta obilaze, kurbane kolju i love uče, sastaju se njihovi jednovjernici u domovini u džamijama i uče dove za sretan povratak svojih hadžija, a onda teško čekaju dan i čas kada će ih ugledati. Kad hadžije dolaze, dočeka ih skoro sav muslimanski svijet iz njihovog rodnog mjesta, ljubi se i pozdravlja s njima i u slavlju ih prati kućama njihovima. Kada su hadžije kući došle, daruju žene, djecu, znance i roñake, a donose im ponajviše lijepa turska odijela, knu, misak, aniber i druge stvari koje se ovdje dobiti ne mogu. Narod u Bosni i Hercegovini vrlo poštuje svoje hadžije. Hadžija je najuglednija osoba u džematu. Ali ne samo da narod svoje hadžije poštuje i da ih sa počitanjem susreće, nego su oni i Bogu dragi, pak je Bog već više puta čudesa činio da pokaže kako mu je ovaj ili onaj hadžija omilio. U Banjaluci živio je prije neko stotinu godina neki vrlo pobožni čovjek. Blizu njegove kuće rasla je velika lipa, a ispod te lipe teklo je vrelo bistre, čiste vode. On je svaki dan dolazio na to vrelo, tu ie abdest uzimao i Bogu se molio. Jedne godine naumi on da će na Ćabu. U predvečerje onoga dana kada će na put ode na vrelo, uzme abdest i pomoli se Bogu. Kada je molitvu svršio, ode kući, ali zaboravi maramu na onoj lipi. Drugi dan krene on bez marame u Meku i kada je onamo došao, pode da uzme abdest, ali nad onim vrelom drvo, a na drveni marama, kao i njegova. On se tomu začudi, skine maramu, a ono njegova pa njegova. On je sad malo napara i ostavi je gdje je i bila. Kada se je kući vratio, ali i njegova marama naparana, kao i ona u Meki. Kada je to narod vidio, znao je daje to Bog čudo učinio, da ljudima pokaže kako mu je ovaj hadžija omilio. Kada je hadžija umro, sagradi mu narod turbe, a onu lipu pod kojom je abdest uzimao i Bogu se molio prozva hadžijinom lipom. To se turbe i ona lipa još i danas vide odmah iza grada na desnoj strani onima koji vodi iz Banjaluke u Jajce. Svaki onaj musliman, koji je naumio na Ćabu, pustio je bradu, jer je to još Adem pejgamber naredio. Brada odaje čovjeka plemenita, ozbiljna, čestita i poštena, koji strogo živi po zakonu Božijem. Zato bi se čovjeku koji je pustio bradu mnogo toga za zlo uzelo što se lahkoumnoj mladeži rado oprašta. Koliko naši muslimani drže do brade, vidi se i po tom što sve starije i uglednije muslimane, koji nose bradu zovu hadžo ili hadžija, makar da i nijesu bili na Ćabi. Ali ne samo da bradu nose hadžije, zatim stariji i ugledniji muslimani, nego je puštaju i oni koji su prije pili kakvo opojno piće, ili se inače nijesu strogo držali zakona Božijih. Kada ovakav čovjek odluči, da će se popraviti i da će ubuduće živjeti kao pravi, savršeni muslim, pusti bradu. Bradu može pustiti kad god hoće, ali u najviše slučajeva pušta je na jedno četrnaest dana prije Velikog ili prije Kurbanskog bajrama, da mu do Bajrama malo poraste. Na prvi dan Bajrama iza kako je narod sabah u džamiji otklanjao, vikne on pred sakupljenim narodom: »Hodža, prouči mi dovu na bradu! « Hodža će svakom rado »bradnu dovu« proučiti i dok hodža uči, vjernici glasno odgovaraju: Amin, 18 Amin! Kada narod izañe iz džamije, Čestita pokajniku ne samo Bajram, nego i bradu govoreći: »Bajram mubarek olsun! « a onda: »Mubarek brada! « a on im odgovara: »Alah raži olsun! « Iza toga pozove on, ako je imućniji, sve svoje znance, roñake i prijatelje kući svojoj, gdje mu berber prema propisima vjere obreže bradu i brkove, a onda ih časti katom, limunadom i šerbetom. Ako se ovakav čovjek odsele uvijek strogo drži zakona Božijih i poslanika Muhameda, uopće ako živi život krjepostan i Bogu ugodan, pak se ne treba bojati da će s pravoga puta šaci, veli se daje stekao nižd u vjeri, što znači da je postao zrio ili savršen muslim, a to je naravno velika čast za njega i pred Bogom i pred ljudima. Mevlud ili bolje Mevludi šerif je arapska riječ, a znači roñenje. Mevludi šerif slavi se na uspomenu one noći kada se je Muhamed pejgamber rodio. Muhamed pejgamber bio je sin Abdulahov, unuk Abdul Muttalibov, a praunuk Hašimov. On potječe od plemenitog roda Kurejša, a rodio seje u Meki, u ponedjeljak 12. One noći kada se je Muhamed pejgamber rodio dogodilo se je više čudesa. Sva ta čudesa učinio je Bog zato da pokaže svijetu daje Muhamed njegov ljubimac i najveći pejgamber, te da donosi na svijet čistu nauku njegovu. Mjesec u kome seje Muhamed pejgamber rodio, zvao seje, kako rekosmo, rebiul evel, ali to ime nosi on danas samo kroz prvih jedanaest dana, naime do roñendana Muhamed pejgambe-ra. Od onda pa do konca zove se mevlud. Uoči Mevluda upale se kandilji na munarama kao i za Ramazana i obaju Bajrama i pale se sve vrijeme dok Mevlud traje. Kada se Mevlud u džamijama uči, donose ljudi, koji Mevlud daju, šerbe u ibricima i maštrafania, čašama, obično plave, crvenkaste ili zelenkaste boje i idu od jednoga vjernika, pa i inovjerca, ako je u džamiji, do drugoga, te im daju da piju ovo šerbe. Neki ga pije iz masirate, a neki iz ibrika, kako već na koga reda doñe, ali će skoro svak prije nego će piti metnuti svoju vrlo tanku 0maramu od beza na grljak od ibrika ili na Čašu, pa pije preko one marame. To čine iz dva uzroka; prvo radi čistoće i zdravlja, a drugo jer im je to Muhamed pejgamber preporučio. Šerbe piju vjernici na uspomenu kako je mati Muhamed pejgambera, kada gaje rodila, zatražila i ispila čašu šerbeta. Kada vjernici ispiju šerbe, dolaze oni isti ili drugi ljudi i kade ih dunlakom, tamjanom, karanfilom i udgačom, nekim drvom sličnim tisovini što ga hadžije donose sa Ćabe, a onda škrope jednoga za drugim mirisnom vodom od ružica i drugih mirisnih bilina. To oni čine na uspomenu kako su meleći, anñeli kadili i škropili majku Muhamed pejgambera kada gaje rodila. Svi muslimani uopće, a isto tako i naši, odani su nauci, jer ih vjera sili i potiče na duševni rad. Nauka je fars, to jest obligatna dužnost za svakoga muslimana i muslimanku i onaj koji ne bi tražio nauke, griješio bi teško i naspram Boga i naspram dobrih ljudi. Najveći Božiji poslanik i milosnik Muhamed pejgamber veli na jednomu mjestu: »Znanje je fars za svakoga muslimana i muslimanku«, a na drugomu: »Traži nauku pa makar i u Kini. « Arapi, ti najinteligentniji i najprosvjetljeniji muslimani, imaju vrlo mnogo prekrasnih poslovica i mudrih rečenica, u kojim ima lijepih misli o svemu stoje ljudima korisno, a isto tako i o nauci. Jedna njihova poslovica veli: »Traži nauku od bešike do motike«, a druga: »Uči od onoga koji ti znanje daje« jer: »Znanje jednoga čovjeka nije samo za njega, nego da drugima koristi. « Vjera zapovijeda muslimanima da traže nauku i znanja najprije kod muslimana, ali ako ne mogu naći dovoljno znanja kod muslimana, neka ga potraže kod koga drugoga, bio on koje mu drago vjere i narodnosti. Iza muslimana valja im dakako nauku potražiti najprije kod ehli kitaba, naime kod onih koji vjeruju u jednoga Boga, a onda tek kod naobraženih višebožaca. Zato i kaže imami Ali: »Nauka nije samo za muslimana, uzmi je makar i iz usta višebožaca. « Ili: »Kada se s kim družiš, gledaj mu na pamet, a ne na vjeru, jer njegova vjera njemu, a znanje tebi. « Naši muslimani u Bosni i Hercegovini zaostali su, istina, u znanju za svojim istovjercima, a napose za Arapima, ali tome ni jesu krivi oni, nego njihov smještaj, njihov maleni broj, a napose 19 to što su sve do najnovijeg doba, sve do okupacije, bili pod puškom i handžarom, a storija nas uči da gdje Davor svoje krvavo kolo vodi, tu spavaju znanja i mnijenja. Naši su Muslimani od naravi jak, zdrav i duševno još sasvim svjež elemenat, i zato će lijepo napredovati. Da će se oni sve to ljepše razvijati, dokazuju nam i današnji uspjesi. Oni su popravili svoje školstvo i osnovali dačko potporno društvo »Gajret«. Oni su uredili svoje vakufe i osnovali nekoliko novina, a hrvatskoj književnosti dali više vrsnih pripovjedača i pjesnika. Elemenat, dakle, koji je u tako kratkom vremenu mirnoga razvitka toliko toga na kulturnom polju učinio, nije, niti može biti indolentan, nije, niti može biti za kulturu nesposoban. Muslimani u Bosni i Hercegovini dijele se na begove, age, trgovce, zanatlije i seljake. Bezi, ti stari bosanski vlastodršci i plemići, pak onda mnoge age, većim su dijelom posjednici, a imaju veće ili manje komplekse zemalja. Na tima zemljama žive seljaci, njihovi kmetovi. Kmetovi su većim dijelom kršćani, premda ima dosta kmetova i Muslimana. Neki bogati age i begovi imaju u jednom komadu toliko zemalja, da na njima može živjeti i po koja stotina kmetova. Svaki kmet, naime, otac obitelji, ima svoj dio zemlje koji se zove kmetovsko selište, čitluk ili čitluk. Obično u sredini čitluka zadržao je gospodar sebi jedan komad zemlje, koji on sam obraduje ili ga daje komu u najam. Takav komad zemlje zove se begluk. Na beglucima grade bezi i age ljetnikovce, takozvane čardake. U tim čardacima žive oni po nekoliko mjeseci ljeti i ujesen ili ih predadu zakupnicima, ili u njima drže svoje subaše. Subaše su obično nešto inteligentniji Muslimani koji znadu čitati i pisati, i koji se razumiju u narodno gospodarstvo. Kad dozrije žito i drugi jesenski usjevi, dužni su oni da pobilježe sve štoje na begovskoj ili aginskoj zemlji urodilo, i da od kmetova uberu hak, zakonom propisanu trećinu. Od ubrane trećine dobiva subaša obično desetinu in natura, i to mu je plaća za njegov trud. Osim toga plaća on i zemaljski porez, to jest desetinu od svega što mu je te godine urodilo, bilo to u sijenu, žitu, voću ili povrću. Od goveda, konja, ovaca i druge domaće životinje ne plaća on ni trećine, ni desetine, ali plaća državi brojačinu od sitne stoke, od koza i ovaca. Dok kmet daje svome agi ili begu propisanu trećinu i zemaljski porez, ne može ga beg ili aga protjerati sa svoga zemljišta, a ne može mu niti zapovjediti, koliko će i što će koje godine na kojoj parceli posijati ili posaditi. Kmetsko selište prelazi od oca na sina, pa i za njega vrijede ista pravila i obveze koje su vrijedile za njegova oca. Ako je kmet stekao nešto novca, može se otkupiti, ako to beg ili aga dozvoli i ako se s njim o otkupnoj cijeni sporazumi. U tom slučaju prelazi zemlja s age ili bega na kmeta koji ju je kupio. On prestaje biti kmetom i postaje svoj gospodar. Naši Muslimani stanuju većinom u drvenim kućama. Tek u novije doba stali su i oni sve to više graditi kuće od kamena ili od opeka. Za turske uprave u ovim zemljama, stanovali su skoro svi u drvenjarama, a samo neki te neki imao je zidanu kuću. Te kuće zvao je narod kulama, a bile su znakom velikoga blagostanja i bogatstva. Kuće su naših Muslimana skoro uvijek četverouglate zgrade, te su izvana i iznutra bijelo okrečite i vrlo čiste. Skoro sve muslimanske kuće po gradovima, i po selima su na jedan boj. Donji je boj u mnogo kuća od kamena, dočim je gornji skoro uvijek od drveta, a zidovi od ćerpiča Riegelwand. Starinske su bosanske, a napose muslimanske kuće ozdola nešto manje, a gore i šire i dulje nego u prizemlju. U donjem boju koji je, kako vidimo, Čvršće i solidnije grañen, stanuje naš Musliman zimi, a u gornjem ljeti. U donjem je boju malo zraka, a još manje svjetla jer ima malo prozora. Tim više zraka i svjetla naći ćeš u gornjem boju, jer tu ima prozora u izobilju, a ima i takovih kuća u kojima se je poredao prozor do prozora. Iz prizemlja vode u prvi boj obično uski strmi basamaci, a kraj basamaka je drvena perda, koja leži na lijepo izrezuckanim daščicama. Perde i daščice su obojite žutom ili crvenom bojom. Što ti obično u oči upada, kada se uspneš tima basamacima u prvi boj muslimanske kuće jest to što skoro u svakoj većoj i ljepšoj kući doñeš najprije u četvoro, petoro i šesterouglato predsoblje. U svakom su zidu predsoblja po jedna vrata koja vode u posebnu odaju. To je ne samo lijepo i 20 praktično, nego u onim kućama, gdje obitelj stoji pod istini krovom sa kućnim starješinom, upravo nužno. Kako naši Muslimani vrlo ljube prirodu, ne paze mnogo da su im kuće na drumu i da se redaju jedna do druge, kao što je to u modernim zapadnoevropskim gradovima, nego oni grade kuće ponajviše uz rijeke i potoke, pa gorskim obroncima i drugim zgodnim mjestima, odakle se pruža lijep vidik na sve strane. Na kućama koče se visoki, obično strmi krovovi, koji su često viši od same kuće. U onim krajevima gdje ima šume kuće su pokrivene daskom, a u onima, gdje nema Šuma, napose u Hercegovini, kamenim pločama, a u novije doba i opekama. Na krovu svake drvene kuće je kućna badža, otvor kroz koji se dim pušta, jer naši, pa i odličniji Muslimani, lože i danas na banku, a samo u vrlo rijetkim kućama naći ćeš, i to od novije doba, štednjake Sparherd. U selima, kasabama pa i u nekim gradovima, osobito u Krajini i Posavini, naći ćeš pred skoro svakom imućnijom muslimanskom kućom visok plot ili tarabe, da se u avliju ne vidi. Obično pod pendžerima harema, i to na sokačnoj strani, smjestio je naš Musliman meñu tarabe i kurtizanu. Ko je bogatiji ima dvije, tri, pa i više kurtizana. Te kurtizane ne samo da nadomještaju plotove, nego su i neka vrst reklame, neka se biva vidi da ono nije fukarska, nego bogataška kuća. Kurtizane leže skoro uvijek na jakim drvenim ili kamenim stupovima. Pokrivene su daskom ili crijepom, a opletene pleterom ili su zbite od dasaka. Imućni ljudi, a osobito ugledniji bezi i age, sagradili su oko kuće visoke zidove, da se odnikale u avliju vidjeti ne može. Odličniji i bogatiji begovi, pak onda mnoge age, a i nekoji trgovci, imaju po dvije kuće za stanovanje. U jednoj kući stanuje gospodar sam i doćika u njoj svoje znance i prijatelje, a u drugoj stoji mu obitelj. Kuća u kojoj stanuje on sam, zove se selamluk, ili kako neki kažu ahar. Siromašniji Musliman prima gosta i prijatelja u istoj kući u kojoj mu je i obitelj, ali u posebnoj, za to već odreñenoj odaji. U nekim aharima stanuje gospodar u prvom boju, doćim su mu dolje, u »podrumu« konji i goveda. Konja ljubi Musliman više nego ikoju domaću životinju, vidi mu se na licu koliko uživa kada se baci »na sapi debela dogina. « Pa kako da i ne ljube svojih konja kada su im konji vrlo lijepi; istina maleni, ali zato živa i vatrena pogleda, ustrajni i brzi. Da u Bosni i Hercegovini nalazimo dosta uistinu vrlo lijepih konja, uzrokom je oplemenjivanje domaće pasmine sa batovima čiste arapske krvi, koje su još za otomanske vlade u ove zemlje dovodili sultanovi valije, paše i drogi časnici. Poslije okupacije radilo se je još i više oko oplemenjivanja bosanskih konja, pa ne samo da se godimice u Bosnu dovodi sve to više hatova čiste arapske krvi, nego je visoka zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu odredila i nagrade za najljepšu ždrijebad, a uvela je i trke domaćih konja i odredila nagrade onima koji titeku. Danas ima u Bosni i Hercegovini do osamdeset hatova čiste arapske krvi. Na skoro svakoj muslimanskoj kući, na selamluku, dotično ahani i na haremu su veći ili manji balkoni obično izgledom u bašču. Te balkone zove narod divanhane ili kamenje, te su oni obično u proljeću i ljeti vrlo mila obitavališta naših Muslimana. Musliman ljubi gosta i vrlo mu je drago ako ga što više znanaca i prijatelja, a osobito na velike blagdane posjećuje. On jednako rado i iskreno dočeka inovjerca, kao i Muslimana, a osobito mu je milo ako mu doñu ugledniji i odličniji ljudi, bilo to činovnici ili grañani. Onda on ne zna kako bi ih bolje dočekao i gdje bi im ljepše mjesto našao. Čim su gosti sjeli na mindere i sa domaćinom se za zdravlje upitali, ulazi u sobu hizmećar, kućni sluga, i nosi na tabaku, tasse, slatko. Slatko je neka vrst kompota od nižica i jabuka, a ponajviše od tunja, meda i šećera. Slatko meću obično u plavu ili crvenu staklenu posudu, a pokraj slatkoga ili u slatkom je zlatna ili srebrna kašika. Osim slatkoga su na tabaku i čaše pune hladne vode. Sluga nosi slatko od gosta do gosta i svaki uzme nešto slatkoga, metne ga u usta, a iza toga pije 21 kap, dvije vode. Hizmećar ima na ramenu ili na tabaku peškir, kojim si gosti iza slatkoga otini ruke i usta. Kada je ovako sve goste redom podvorio, nosi isti ili koji drugi hizmećar na tabaku šerbe ili limunadu i opet dvori goste redom, kako sjede. Iza toga ustane sam kućedomaćin, da podvori goste cigaretama. U znak poštovanja naspram svojih gostova i prijatelja, dotakne se on lijevom nikom prsa, a desnom dodaje cigaretu. Osim sa gotovini cigaretama, časti on goste i duhanom. On metne duhan u papirić, zamota ga ali ne zaslini, nego ga dade gostu, da ga on sam dogotovi i zaslini. Kada je ovako dao svakomu pojedini cigaretu, upali šibicu i svojom mu nikom pripali. Ako je zimsko doba, uzme mašicama žeri iz mangale i dodaje redom svima gostima da zapale, Mangale su, ili kako ih neki zovu, dagare, dosta duboke posude od bakra ili zemlje, kojima griju svoje stanove, dućane i radionice. U mangalu metnu do polovice pepela, a ozgora ćumur, ugljen. Da im ugljik ne naškodi, iznesu mangalu na sokak ili u avliju, pa kada seje ćumur dobro razgorio i u ženi pretvorio, unesu je u kuću ili magazu, a za veću sjegumost metnu u žeri velik čavao ili komad čistog željeza ili koje druge kovine. Da bude u kući što ljepši miris, metnu na ženi nešto ćaben trave uda , koja vrlo ugodno miriše. Ćaben travu donose hadžije iz Ćabe i odatle joj ime. Ustaneš li zimi rano ujutro i kreneš kroz bosansku čaršiju, opazićeš pred skoro svakim dućanom po jednu dagani punu do vrha ćumurom, a prljavi šegrt uzeo je komad debela papira, dasku ili što takova i maše njom nad ćuniurom, da se što prije razgori. Ja ne znani kako ni zašto, ali ja sam u tom uživao neku nasladu i zato sam svakoga jutra rano ustajao, da se mogu meñu dagarama prošetati, sa šegrtima pošaliti, a u nuždi bogme i ruke ugrijati. Ako doñeš u kuću kakovom starom uglednom begu ili agi, koji puši nargilu,4 pa ako si mu osobito mio i dobro došao gost, on će zapaliti nargilu, popušiti dva, tri dima, a onda će tebi dati da i ti zadimiš. Na kraju dolazi crna kafa. Iza druge kafe, koju narod u šali zove kandžija, ili sikteruša, ustaju gosti i praštaju se sa kućedomaćinom, jer je sad doba da se odlazi i drugim posjetnicima mjesto ustupi. Osobito ugledna gosta i vrlo dobra prijatelja ili roñaka, napose ako je došao iz daleka ili ako ga nije dugo vidio, posadiće domaćina na svoje mjesto i sam će ga ne samo duhanom, nego i jelom i pićem podvoriti. Niti u haremima, niti u selamlucima nemaju Muslimani ni izdaleka onoliko pokućstva koliko ga to kod nas u skoro svakoj odličnoj kući nalazimo. Kao svuda, tako se i u muslimanskoj kući opaža ne samo lijep red i čistoća, nego jednostavnost i praktičnost. U sobi, u kojoj Musliman dočeka svoje goste i prijatelje, u selamluku, a kod odličnika i u takozvanoj šikli odaji, ima on sećije, neka vrst niskih dosta širokih klupa od drveta, koje su poredane i pričvršćene uza zidove. Na sećijama su dugačka i kao sećija široka šiljteta, prekrita makatom, tkaninom sličnom ćilimu. Makat je u odličnika često izvezen srebrom i zlatom. Mjesto matraca imaju neki na sećijama mindere, ispunjene vunom ili kostrijeti. Neki pune mindere i milavom, vrlo finom travom, sličnom donekle šašu, koja iz vode raste. Bogataši prostiru na mindere svilu i kadifu, a siromašniji meću pokrivače od basme ili čobe. Sirotinja nema mindera, nego samo sećije, koje su nasunima pokrivene. U kućama odličnika su na sećijama fini jastuci, koji su uza zidove prislonjeni. Jastuci su obično od iste grañe i iste boje koje su i minderi. Sve sobe naših, pa i siromašnih Muslimana, prostrte su ćilimima. Neki bogataši imaju vrlo velike i fine ćilime, a vidio sam i takovih koji su po mjeri u jednom komadu otkani tako da svakipokriva cijelu sobu. Velika sirotinja prostire svoje sobice hasurama, ili ćilimima, koji se inače zovu ponjave i koje su sami načinili od starih krpa i konaca. Kada Musliman ulazi u kuću, bilo u svoju ili u tuñu, ostavlja on pred vratima cipele ili papuče i ulazi bosonog ili u čarapama u sobu, da ne zaprlja ćilima. U svakoj muslimanskoj kući koči se, obično za vratima, visoka, uska, ali vrlo dobra bosanska furuna, peć, koja je obično žutom ili crvenom bojom obojena. Pokraj peći u spavaćoj je sobi 22 hamam ili kupaonica za umivanje i obredno pranje. Obično kraj hamama naći ćeš i dolaf, ormarić u zidu, u kome drže stvari koje im svaki čas trebaju, kao što su lule, duhan, čaše itd. Stolova i stolica nijesu naši Muslimani sve do najnovijega vremena poznavali, a i danas naći ćeš ih samo u kućama aga i begova, trgovaca i nekih effendija. Na zidovima u sobama odličnijih Muslimana opazićeš lijepo uokvirene stihove iz Kur'ana, a u nekima su slike koje nam prikazuju HadžerulEsved, Ćabu, Meku, Medinu ili koje drugo mjesto iz svete zemlje. Svjetskih slika, a osobito kipova nemaju jer im to vjera zabranjuje. Kod odličnika opazićeš na zidu i lijep velik sahat i ogledalo, premda strogo po zakonu ogledala ne bi smjeli imati, jer ono čovjeka na taštinu pobuñuje. U spavaćim sobama naših Muslimana nema kreveta, nego oni spavaju na jastucima i dušecima. Prije nego će na počinak, postave oni na ćilime dušeke i jastuke i spavaju tako pod svojini pokrovom kao u najudobnijem krevetu. Kada su ujutro sa dušeka ustali, metnu dušeke u musandere5 da im ne smetaju ili ih spremaju u velike masivne sanduke od orahovine, koji su sprijeda vrlo lijepo izrezuckani. Oni nemaju ni ormara, nego im odijela po zidovima vise ili običnije na srgu. Ženska odijela i rubine slažu i spremaju u sanduke, jer je velika sramota da ženska odijela i nibine na zidu kao muška vise. Ibrici su posude od bakra ili mjedi sa použim grlom. U ibricima drže oni vodu za piće, umivanje i uzimanje abdesta. Siromašniji Musliman lijeva sebi vodu na ruke sam ili mu lijeva žena ili koje dijete. Bogatiji ima slugu, koji u jednoj ruci drži ibrik, a u drugoj legenj, plitku posudu od bakra ili čina, sličnu lavoiru, pa dok gospodar pere ruke i lice drži mu sluga legenj pod rukama da voda po podu ne teče. Sluga ima na ramenu peškir, pa kada se je gospodar umio, uzme peškir slugi s ramena i tare ruke. Dok se pere čuči on i sluga mu. Čučanje je ne samo u Muslimana, nego i u svih Bošnjaka uopće vrlo u običaju, pa sastanu li se dvojica, trojica ili više njih na ulici, u polju ili gdje drugdje, gdje nema mindera ni sećija, čučnu oni, pa se tako po sahat, dva i više razgovaraju, a da ih noge na zabole. Pranje i kupanje je kod Muslimana zakonom propisano i zato ćeš u skoro svima većim mjestima Bosne i Hercegovine naći javna kupališta koja se takoñer zovu hamami. Ona ode u vruće hamame, Umivala bilo lice svoje. Nagizda se Sto god može bolje. Muž je otac i glava obitelji, komu se drage volje i bez prigovora pokorava žena i djeca. Koliko žena poštuje muža, vidi se po tom što ga od dragosti i iz poštovanja zove aga ili beg, to jest gospodar, premda on niti je aga, a još manje beg, već više puta skrajnja sirotinja. Svoju djecu ljubi Musliman vrlo nježno i pazi ih kao oči u glavi, jer su ona njegovi nasljednici, krv od krvi njegove, put od puti njegove. Kao što ljubi djecu, isto tako ljubi i ženu, ali ne toliko radi nje same, koliko zato jer je ona mati njegove djece. Malo ćeš gdje naći onako nježan obiteljski život kao kod bosanskih Muslimana. Premda naš Musliman može da oženi dvije, tri, pa i četiri žene, uzima on rijetko kada više od jedne. Samo u iznimnim slučajevima a osobito ako mu prva žena nema djeteta ili ako rada samu žensku djecu, uzima on drugu ženu, da ne govorim o trećoj i četvrtoj. Ako je uzeo drugu ženu, mora je po zakonu isporediti sa prvom i dati joj sva prava kao i prvoj. Ali ne samo da Musliman može sebi na prvu ženu dovesti drugu, nego je može i pustiti, ali za to valja da ima važna uzroka. Kad muž pusti ženu, mora joj platiti nićah , to jest svotu novaca, kako su to još prije vjenčanja ugovorili. Ako muž pusti ženu, može odmah drugu vjenčati, ali se njegova bivša žena ne može udati dok ne proñe iddet, tj. Udovica se može po drugi put udati tek iza četiri mjeseca i deset dana poslije smrti prvoga čovjeka. Žena koju je muž ostavio zove se pušćenica. I narodna pjesma spominje pušćenice na više mjesta. Momka oženili, a on mjesto da ide u halvat, sobu za mladoženje, neljubljenoj djevojci, uzima sedefli tamburu i pjeva svojoj dragoj: »Sada misli Hata Hadžagina Da ja ljubim prebijelo lice. Neću, Halo, ti mi živa bila I tako mi ti suñena bila Jal' divojkom, jali udovicom, Jal' ako će triput pušćenicom. « Muslimanske se žene i djevojke kriju, jer im to zakon nalaže. Osobito žene moraju dobro paziti da ih koji muškarac, ako im nije u rodu, ne vidi. Baš radi toga su skoro sve muslimanske kuće i avlije 24 ogradite visokim zidom ili tara hama, a na prozorima harema su guste drvene ili gvozdene rešetke. Drvene rešetke zovu se mušepci, a gvozdene demiri; prozori pako, na kojima su gvozdene rešetke, zovu se denuri, ili demirli pendžeri. Na divanhanama, u haremima takoñer su demiri ili mušepci, da mogu žene i djevojke vidjeti što se vani dogaña, a njih da niko opaziti ne može. Na vratima je skoro svake bolje muslimanske kuće gvozdena halka i na tu halku udara onaj koji želi u kuću, da ga ukućani čuju i u kuću uvedu. Samo kod vrlo siromašnih Muslimana nema halke na vratima, ali zato ipak neće strani muškarac u kuću unići prije, dok nije udario štapom ili nikom o tarabe ili vrata, da ga ukućani čuju, ili dok nije po imenu zovnuo kućnoga domaćinu ili koga drugoga muškarca iz one kuće. Ako mu se ovaj ne odazove, zna se da ga nema kod kuće, a onaj onda odlazi, da ga gdje drugdje potraži. To udaranje o halku ili o tarabe, upravo im je u krv prešlo, pak zato, ako ti kakav Musliman želi u kuću doći, udariće štapom o tarabe ili vrata, ili će te barem po imenu zovnuti, premda dobro znade, da to nije od potrebe, ali i ovdje se obistinjuje ona narodna, koja kaže: »Nauka je muka, a oduka trista muka. « Da se ženi ne desi prilika, daje koji nepoznat muškarac vidi, dužan je muž, da joj ili on sam ili njegova družina sve u kuću prinese, a ona da onda dalje radi. Djevojke se ne moraju toliko kriti kao žene, ali i one moraju paziti da ih osobito koji inovjerac ne vidi. Zato one mogu i na vodu ići, ako nije vrelo daleko, ali ne smiju nipošto u čaršiju, da što kupe ili prodaju. Ima nekih krajeva u Bosni i Hercegovini gdje se muslimanske žene i djevojke sa sela ne kriju, ali tih je vrlo malo. Zašto se ne kriju one u dolini Rame, ne znam, niti mi to znade ko kazati; u Krajini mislim da se ne kriju zato jer su na granici, a drugo, što ih ima dosta siromašnih, pa i one moraju kao i muževi im i u kući i u polju raditi. Ima mnogo ljudi kod nas, mislim u Hrvatskoj, a i po cijeloj Austro-Ugarskoj monarhiji, koji misle da bosanska Muslimanka ništa ne radi, a nije ni čudo kad tako misle i pišu neki inače dobri putopisci, koji su ove zemlje doduše proputovali, ali nijesu naših Muslimana i njihovih običaja proučili. Bosanska Muslimanka ne samo daje vrlo marljiva, nego je i dobra i štedna kućanica. Ona obavlja sve poslove što ih obavljaju i naše žene; ona ne samo da kuha, pere i kuću redi, nego tka, prede, šije i veze, pak su njihova veziva, a osobito ona protkana svilom, srebrom ili zlatnom žicom, vrlo lijepa i ukusna, a neka upravo umjetnički izvedena. Kada nemaju posla, krate sebi vrijeme razgovorom, cigaretama i crnom kahvom. One idu vrlo rado jedna drugoj na sijela, a osobito im je nulo ako ih posjeti koja odličnija kršćanka, osobito supruga koga činovnika. Kada im takova žena u kuću doñe, ne znaju kako bi je ljepše dočekale i bolje podvorile. One im pokazuju svoja odijela i nakite i oglenišu o svemu i svačemu. Kada su nasamo sa svojom gošćom rado hvale svoje muževe, a osobito su sretne ako vide da je takovoj ženi drago njihovo društvo. Onda će joj one sve po volji učiniti; one će ju i u svoja odijela obući i metnuće na nju sve svoje nakite, pak se vrlo vesele ako joj njihova odijela i nakiti lijepo »njišu«, pristaju. Kao prave matere, vrlo su sretne ako im takova žena pohvali i miluje djecu, jer su im djeca najmilije blago na zemlji. Je li koja žena darovala njezinu djecu, sigurna je da će i ona njezinoj štogod na peškeš, dar dati. Koju kršćanku zavole, vole ju baš od srca i teže upravo za njezinim društvom, pak jer ne mogu k njoj, pozivaju je k sebi i svaki put se razvesele kad im ona doñe. Dolazila takova žena k njima još tako često, one će joj svaki put na odlasku reći: »Ma doñi mi, gospoja! « Muslimansku ženu rijetko ćeš kada vidjeti samu na sokaku, već ih se dvije, tri dogovore, pak onda odu zajedno kojojgod na sijelo. Bogatije i odličnije, koje neće da hodaju sa drugim ženama, ili se izvezu u zatvorenom fijakeru ili ih prate sluškinje, a nekada i njihova djeca. Ako idu kuda uvečer, nose fenjere ili one, ili ko iz njihove pratnje. Bez fenjera i pratnje ne smije muslimanska žena i djevojka uvečer ili u noći iz kuće izaći. Kada koja žena doñe u posjete svojoj prijateljici, ostavlja pred vratima harema gornje cipele ili papuče. Po tim cipelama ili papučama zna i muž ako je odakle došao, da je tuña žena kod njegove u posjetima i zato nikada ne ulazi svojoj ženi dok joj nije gošća otišla. Odličnije zovu hanuma, a starije i odličnije hanume, kada ili kaduna. Zbog svojih žena i sćeri žive Muslimani, koliko im je samo moguće, odijeljeno od drugih vjeroispovijesti, a dijele se po džematima, tačnije džemaatima. Džemat je skup kuća i ljudi oko jedne džamije. U svakom je džematu po jedna ili više džamija, koje grade i uzdržavaju ljudi istoga džemata. Svaki džemat ima svoga hodžu, muslimanski svećenik, koji pred narodom u džamiji klanja i djecu mu u vjeri podučava. Osim hodže ima svaki džemat i svoga muhtara. Muhtar pazi na red i mir u džematu, te da se tačno vrše sve naredbe i zapovijedi pretpostavljenih oblasti. Svaki muhtar ima svoj muhur ili štambilj, kojim »muhurleiše« pozivnice i druge službene spise. Hodžu i muhtara plaćaju džemaćani prema ugovoru koji traje godinu dana. Ugovor sklapaju obično o Jurjevu, a vrijedi od Jurjeva do Jurjeva. Poslije godine dana mogu džemaćani izabrati istoga hodžu i istoga muhtara, a mogu i koga drugoga mjesto njega uzeti. Hodžu i muhtara plaćaju u naravi, a daju im i gotova novca. Hodžama daju stan u naravi pod kojim je ujedno mekteb ili mejtef, muslimanska osnovna škola, zatim novac, drva i žito. Osim toga dobiju oni još nešto novca za zapise i nićahe ili vjenčanja, ili ako im ko šta drage volje dade. Muhtari dobivaju plaću obično u naravi, a osim toga daje im svaka kuća toga džemata po jednu krunu godišnje. Ako su džemaćani vrlo siromašni, dobivaju hodže toga džemata svoju plaću iz vakufske blagajne. U nekim slučajevima opet dobiva hodža svoju plaću od vakufa, a džemaćani mu daju stan, žito i drva za ogrjev. Vakufi su hajri ili zadužbine careva, paša i vezira, zatim bogatih aga i begova, koji su sagradili džamije i za njihovo uzdržavanje ostavili znatne fondove. Mnogi bogati a pobožni ljudi ostavljaju takoñer znatnije svote za uzdržavanje džamija, da im se poslije smrti »prid dušu hatma uči. « Ko ima nevaljanu i neposlušnu djecu, daje kazni, može po šerijatskom zakonu sav svoj imetak ostaviti džamiji. Isto tako, ako je ko umro bez djece i drugih zakonitih nasljednika, pripada sav njegov imetak džamiji, dakle vakufu. Džamiji mogu ostaviti ne samo gotov novac, nego i zemljišta, kuće i kmetove. Zato nije čudo da su mnogi vakufi po Bosni i Hercegovini vrlo bogati, a neki da i velikim nepokretnim imetkom raspolažu. Najbogatiji vakufi jesu vakufi careve i Husrebegove džamije u Sarajevu, Ferhadije u Banjaluci i Karadjozbegove džamije u Mostaru. Svi vakufi u zemlji reprezentiraju danas, što u gotovom novcu, što u zemljištima, kućama i kmetskim selištima, vrijednost od preko deset milijuna kruna. Ta se je dakle svota, pod budnim okom vis. Po vakufima dobila su mnoga mjesta u ovim zemljama svoja imena kao: Kulen-Vakuf, VarcarVakuf, Skender-Vakuf, Gornji Vakuf, Donji Vakuf i mnogi drugi. Varcar-Vakuf zvao se je prije Varcarevo, ali otkako je ondje neki Kolaraga sagradio džamiju i osnovao vakuf, dobilo je to mjesto ime Varcar-Vakuf. Skender-Vakuf dobio je svoje ime od Skenderbega, a Kulen-Vakuf od begova Kulenovića itd. Vakufskim novcem uzdržavaju, grade i popravljaju džamije, plaćaju mujezine i džamijske podvornike, a negdje i hodže. Ako vakuf ima zemalja, iznajmljuje ili na neko vrijeme, jer se vakufske zemlje i dobra ne smiju prodati. Osim toga, grade oni vakufske kuće, te ih onda iznajmljuju. Osim toga, daju oni novac i u dobrotvorne svrhe; oni podupiru sirotinju i daju stipendije siromašnim učenicima srednjih i viših zavoda. Vakufskim dobrom upravlja mutevelija i dva medžlisa ili zastupnika, koje narod izmeñu sebe bira. Muteveliju i medžlise nadzire kadija, pak se bez znanja kadijina ne snuje u džamiji niti što popravljati, niti šta nova naničivati. Na koncu svake godine dužni su kadija i mutevelija da vakufske račune predaju poreznomu uredu, da ih ondje pregledaju i ispitaju. Nad svima je vakufima vakufsko povjerenstvo u Sarajevu, koje se sastoji od samih Muslimana, a stanuje i ureduje u vakufskoj kući u Franje Josipa ulici. Vrhovni nadzor nad svima vakufima, kao i nad vakufskim povjerenstvom, vrši zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu kroz svoje posebne organe. Nad hodžama su kadije, koji su sve do okupacije bili suci u vjerskim i grañanskim raspravama, a sudili su po šerijatu, muslimanskom vjerskom zakoniku svemu narodu; i muslimanima i kršćanima. Ko ne bi bio zadovoljan sa presudom kadije, išao je na fetvu muftiji, pa kako je muftija presudio, onako je ostalo. Dalje apelacije nije bilo. Kadije su i danas namješteni kod kotarskih ureda, ali sude samo u vjerskim stvarima i raspravama svojih istovjernika. Oni vjenčaju i 26 razvjenčavaju, sude u ostavinskim raspravama itd. Muftije su duhovni starješine svaki u svome okružju te im je dužnost da nadžiru muslimanske vjerske zavode. Oni nadgledaju mektebiiptidaije i ruždije, a isto tako i medrese, muslimanske bogoslovije, u kojima su ujedno i muderisi, profesori. U svakom okružju ima po jedan muftija, dakle šest u zemlji. Muftije i kadije plaća zemlja, a ne narod. Nad muftijama i kadijama je reis-ul-ulema, vrhovna duhovna glava svih muslimana u Bosni i Hercegovini. Hodže, kadije i muftije, zatim mujezine i softe, slušatelje medresa, lako ćeš kao i naše svećeruke i po odijelu meñu ostalim narodom raspoznati, jer dok svjetovnjaci Muslimani nose čakšire, obično plave boje, koje se u listovima kopčama kopče, nose njihovi duhovnici šalvare, cme čakšire od čolie ili polusvile, koje su sve do peta vrlo široke. Preko ramena prebacili su dug crn kaput, džube, koje im skoro do zemlje seže, a oko fesova imaju kao snijeg bijele saruke ili ahmedije, koje vrlo često mijenjaju. Svi muslimanski duhovnici nose bradu, a moraju da budu oženjeni. Vjera toga doduše izrično ne zahtijeva, ali neoženjen hodža, kadija ili muftija ne bi u svome narodu mogao steći ugleda i povjerenja, niti bi ga narod u svojoj sredini rado gledao. Kao hodže i drugi duhovnici, isto se tako odijevaju i hadžije, a razlikuju se od njih samo po tomu, što oni nose ahmedije od vrlo fine i tanke žućkaste svile koja je zlatnom i srebrnom žicom izvezena. Te ahmedije kupuju oni u Meki ili u Carigradu. Kada smo već govorili o duhovnom staležu naših Muslimana, da reknemo koju i o dervišima, koji imaju svoju tekiju, samostan, na vrhuncu brežuljka Logavine ulice u Sarajevu. Tu tekiju sagradio je znamenit vojskovoña i namjesnik bosanski Sinan-paša, pak je ona po njemu i ime dobila. Stara je to i davna tekija. Odmah kraj Sinan-tekije je dosta lijepa, bijela džamija sa vi toni munarom, a kraj nje uzdiglo se veliko i bogato turbe, mauzolej, u kome počivaju smrtni ostaci utemeljitelja džamije, Sinan-paše. Okolo tekije i džamije je veliko dvorište, zasañeno cvijećem i lozom. Tu je i groblje u kome se kopaju derviši toga samostana. Ti derviši ne samo da tačno i vrlo savjesno vrše sve svoje vjerske dužnosti, nego i kaju svoje grijehe dok ne iznemogmi i dok im se ne zanesvijesti. Kada derviši kaju svoje grijehe, mogu u tekiju i u džamiju doći ne samo muslimani, nego i inovjerci, dapače i njihove žene, ali svako mora da plati ulazninu. Pošto nijesam bio u Sinan-tekiji, niti sam vidio kako derviši hukću, mole i grijehe kaju, navešću što nam o tome profesor Franić piše: »Derviši klanjaju s početka lijepo i skladno, kao u svakoj drugoj džamiji. Kleknu, dotaknu se čelom zemlje, zatim počnu sve brže i brže klanjati i uhvate se u kolo, pak se previjaju desno i lijevo, skaču i hukću, ture prste u uši, vrte se i ljuljaju sve jače i jače, dok im ne udari pjena na usta, dok ih ne spopadne besvjestica i nemoć. « Naši Muslimani vrlo rado trguju. Mnogi je trgovac samo zato jer nema stalna zanimanja, a ima nekoliko kuća kmetova. Oni mu daju toliko trećine, da može životariti, pa kako će vrijeme provesti ako ne trgovinom, da bar nešto zaradi, jer kazao ko što mu drago, bez rada se živjeti ne može. Zato ima u Bosni i Hercegovini dosta trgovaca Muslimana, kojima sva roba u dućanu ne vrijedi desetak do dvadeset kruna, ali ima i pravih trgovaca, koji rade na malo i veliko te trguju sa Carigradom, Trstom, Rijekom, Zagrebom, Bečom i Budimpeštom. Oni kupuju razne sirovine i izvoze ih ponajviše u Monarhiju, a odande opet uvoze kolonijalnu robu i razne fabrikate i prodaju ih meñu narod. Iz Carigrada dobivaju ponajviše fine bezove protkane žutom svilom, zlatnom i srebrenom žicom, istočne tkanine, gotova odijela i obuću, a osobito fino izvezene ženske papuče, zatim nakite, kolane, merdžane, biser, satove, basmu, atlas, kadifu, zlatnu i srebrnu robu, mirodije, mirisne tekućine, a osobito fino ružično ulje, tamjan i posude od bakra i mjedi. Vrlo fine ćilime dobivaju većinom iz Sminie i Perzije. Sve ostale artikle naručuju iz Monarhije. Bosanski Musliman vrlo je originalan trgovac. On sjedi čitav dan od rane zore do kasne večeri na svome dućanu. U dućanu se je sjedeći naslonio, pa uči iz Kur'ana ili o čemu razmišlja, a neki bogme čita i novine ili je sjeo podviv noge pa puši iz svoje lulice ili se naslañuje crnom kavom i dimom mirisne cigarete, ili se napokon razgovara sa komšijom na lijevo ili desno ili sa onim na drugoj strani sokaka. Doñe li mu na dućan kakva mušterija, on će ju lijepo i mimo podvoriti, ali pri tom ne viče, ne hvali svoje robe, ne hvata kupca za jaku i ne cjenka se, već što je zatražio, plati — pa mirna Bosna, jer će rijetko kada u cijeni popustiti. On je preračunao svojih deset procenata, što ih po zakonu može i smije zaslužiti, pa sad ako ćeš kupiti, kupi, a ako nećeš, ostavi, pa traži u koga drugoga. Ako slučajno nema koga artikla na dućanu, ne ispričava se i ne nastoji da te obsjeni, da će ga sutra ili prekosutra imati, nego će te drage volje uputiti na koga drugoga, u koga 27 ima što želiš. Uvečer, kada je akšam zaučio, zatvara on svoj dućan i ide u džamiju, a onda tek kući svojoj. Godine 1879, dakle odmah prve godine iza okupacije, došao sam kao ñak u N. Oko jednog dućana — bio je to nešto bolji ćefenak — skupilo se više vojnika i nešto drugog svijeta, pa pazaruju. Znatiželjan, primaknem se dućanu, da vidim šta se tu prodaje. Usred ćefenka sjedio je trgovac podviv noge na ćilimu. Na glavi mu bijela ahmedija, pa puši na ćihlibar, jantar. Oko njega ležala je roba na zemlji, a druga je bila na ratama, policama. Premda je robe dosta bilo i premda je ležala u dosta velikom neredu, znao je on dobro gdje je što; upravo sam se divio onoj lakoći kojom je robu dohvaćao. Čim bi koji vojnik ili drugi kupac što zatražio, on bi mu odmah dodao. Ako nije mogao da koju stvar onako sjedeć dohvati, rekao bi kupcu: »Dokuči! « i pokazao mu nikom gdje je roba što ju je tražio. Kada bi kupac dohvatio što je trebao i za cijenu upitao, naš bi mu trgovac rekao koliko traži. Ako je sada mušterija htjela, da samo i heler na cijeni odbije, odgovorio bi trgovac kao preko zuba: »Ćus, jok! « i rukom pokazao da metne robu gdje je i bila. Danas je naravno i u tome sasvim drukčije. Kraj trgovine, bave se naši Muslimani i zanatima kao maloobrtom premda, kako rekosmo, zanata ne cijene ni izdaleka onoliko kao poljodjelstvo i trgovinu. Od zanatlija ima najviše kundurdžija, postolara, nanuldžija, terzija, krojača, sarača, opančara, samardžija, sedlara, kujundžija, zlatara, nožara, pekara i berbera. Bosanski Muslimani poznati su kao dobri kožari te taj zanat u nekim mjestima, kao u Visokom, a i u Banjaluci, i na veliko tjeraju. Skoro svaki muslimanski trgovac i obrtnik ima u posebnoj kući svoj stan, a u posebnoj dućan ili radionicu. Dućani su se poredali obično u jednom sokaku redom jedan do drugoga, a u svakom sjedi po jedan trgovac ili obrtnik; pa dok jedni prodaju robu, drugi rade svoje zanate. Sokaci, u kojima su se poredali trgovci i obrtnici, obično su nešto širi nego drugi, a zovu se čaršije. Čaršije u većim mjestima sastoje se od više većih i manjih sokaka i sokačića, obično u sredini grada, a u njima je nanizan dućan do dućana. Svi ti sokaci i sokačići zajedno zovu se čaršija, ali prava čaršija je obično samo onaj centar u kome se svi ti sokaci i sokačići sastaju. U nekim dućanima ima robe velike vrijednosti, a u nekima, kako rekosmo, sva ne vrijedi desetak, dvadeset kruna, nego je gazda dućan iznajmio da bude medju svijetom, da se vidi, da se i on nečim zanima. Svi dućani, bez razlike da li u njima prodaju gotovu robu, ili se je u njima kakav majstor smjestio, vrlo su jednostavni i skoro uvijek od drveta načinjeni. Nad svakim je dućanom streha, visok drveni krov, koji seje prema sokaku izbacio da štiti kupea od kiše i zla vremena. Na svakom dućanu su sa sokačne strane po dva kanata, ćefenka; jedan se diže uvis, te se prikvači uz krov, a drugi se spušta na drvene stupice zabile u zemlji pred dućanom, ili na dva oveća kamena, pak se onda na njemu prodaje roba. Ako trgovcu doñe prijatelj ili mušterija na dućan, da što kupi ili proda, sjedne na donji ćefenak, popuši »cigar« duhana i popije crnu kafu. Nije moguće ni pomisliti, da bi prijatelj ili bolji kupac došao na ćefenak našemu trgovcu, a da ga on ne bi kafom i duhanom ponudio. Kada će trgovac svoj ćefenak zatvoriti, otkvači gornji kapak od krova i pusti ga da na baglamama visi. Sada on izañe iz dućana i podigne donji kapak, a preko sredine, naime gdje se gornji i donji sastaje, prevuče drvenu prijevornicu pak ju zamandali i zaključa. Premda je to vrlo primitivan zatvor, rijetko se dogaña da ko čiji dućan pokrade. U novije doba stali su po većim bosanskim čaršijama, a napose u Sarajevu, Mostam, Banjaluci i Donjoj Tuzli graditi moderne dućane i tako stari malo pomalo sa čaršija iščezavaju. U manjim mjestima ima obično po jedna, a nekada i dvije čaršije, a u većima ima ih više. Prema tome su čaršije stjecišta svega trgovačkoga života bosanskih gradova i kasaba i zato, trebaš li štogod, idi u čaršiju; u drugim sokacima sve je tiho i mimo i teško ćeš što dobiti. Pazarnim danom osobito je živahno u bosanskoj čaršiji. Pred dućanima načinili su baščovani, 28 obično Bugari, čitava brda od pipunaca, dinja, karpuza, lubenica, paprike, kestenja, krompira, luka, kupusa, voća i povrća. Na klupama, a u nuždi i po zemlji prostrtoj slamom ili zelenom bujadi, sijeku mesari na ražnju pečenu janjetinu i ovčevinu i viču iza svega glasa: »Vruće, ama vruće, sve se puši! « Neki će se i pošaliti pa dovikuje: »Hajte vruća, debela ko ruka. « »Tri majke sisala, sve tri jalove bile. « »Hajte junaci, izjeli vas kurjaci. « Odmah kraj njih sjeli su i somundžije sa vrućim somunima i bijelim simitom, pak i oni dovikuju: »vruć, ama vruć! « Na kasapnicama, mesarama, i u pekarama, vise oguljeni janjci i ovnovi; jedni čekaju da ih u velikim zemljanim tepsijama, crepuljama ispeku, a drugi su narezani, da se biva vidi kako su masni i debeli — te će prijesne na oke pa i litre prodavati. Prodavači limunade i šerbeta glasno viču: »Ledeno, ledenoo! «, a njima kao uprkos dere se jaki Arnautin svojim krupnim hrapavim glasom: »Halve, halvee! «, a da nesimetrija bude potpuna a vika zaglušnija, gura se meñu svjetinom i blijedo odrpano momče koje prodaje kitir, pečeni kukuruz, kokice, pak je zatanjio da te uši bole: »Heee kitirčee, hee kitireee! « Jeftina je to roba pet fildžana za novčić. Kako naši Muslimani imaju svoje kmetove, koji rade umjesto njih, ne trabaju se oni toliko brinuti za svoju egzistenciju kao kršćani i zato imaju dovoljno vremena za sijela i razgovore, a najmilija su im sastajališta dućani muslimanskih trgovaca i kafane ili bolje kahve, jer ih i oni tako zovu. Nijesu to kafane kao što su na Zapadu, nego male čañave sobice, a u njima eno sjedi kod ognjišta kahvedžija i »peče« kahvu. Kahvi ima u Bosni i Hercegovini vrlo mnogo, i ne bi mnogo pogriješio kada bi rekao da je skoro svaka deseta, dvadeseta muslimanska kuća kahva. Unutrašnjost bosanske kahve vrlo je jednostavna. Uza zidove smjestili su sećije, na koje su metnuli jastuke ispunjene vunom, milavom ili sijenom, a na jastuke su prostrli plavu ili crvenu čohu. Samo u jednom kutu sećije je nešto ljepši i viši jastuk, šiljte. To je mjesto koga odličnijeg age ili bega, koji svaki dan u kahvu kao u svoju dolazi. Cijela kahva prostrta je hasurama, a samo finije i ćilimima. Kahve rado grade uz vodu ili nad vodom, tako da je ili cijela zgrada nad vodom ili da jedan dio počiva na obali, a drugi da leži na jakim direcima, stupovima koji iz vode vire, ili su ih namjestili na kakovom povišeni mjestu ili briježuljku odakle se otvara krasan pogled na sve strane, jer naš Musliman rado snatri, a takova su mjesta za to najzgodnija. U mnogoj prostijoj bosanskoj kahvi smjestio se je i berberin, pa možeš u njoj ne samo popiti kahvu, nego se možeš ošišati i obrijati. Takove kahve zovu se i berbernice. Berbernice su malene drvene kućice obično u čaršiji; ili same za sebe ili pod jednini krovom sa drugim dućanima. Takav dućan ili berbernicu uzeo je pod kiriju, najam, kaki berberin, pa brije i peče kahvu, ili je dućan iznajmio koji kahvedžija, pa da mu bude lakše plaćati kiriju, zovnuo je k sebi berberina i tako oni zajedno rade i pazare. Zavirimo i u tu kahvu, ili ako ćeš berbernicu, pak ju promotrimo izvana i iznutra. Krov je na takovoj berbernici većinom nizak, a obično seje izbočio daleko na sokak. Vrata su joj rasklimana i niska, a prozori prljavi i maleni, vrlo maleni. Iznutra nabijena je berbernica žutom zemljom, a u nekima je i vrlo primitivan pod od dasaka. »Majstor« je poredao nekoliko debelih dasaka jednu do druge, pribio ih o grede i pod je gotov. Ali kada se daske rasuše, možeš lako vidjeti što se pod njima krije. U nekim berbernicama su okrečiti zidovi, a u nekima su gole daske, koje su često oblijepljene raznim papirima, ponajviše novinama i cijenicima, a u nekima naći ćeš i po koju sliku u okvini ili bez okvira. Na polici skoro svake berbernice poredao je marljivi berberin ibrike i džezvice, a do njih koče se boce sa limunadom ili dulsijom, a kraj boca eno limenih kutijica, punih stucane kafe i šećera — svašta pomalo. U svakoj berbernici udariće ti u oči najprije velika zemljana bosanska funina sa petnjacima, u kojoj gori ljeti i zimi, od rane zore do kasne večeri vatra, a kraj vatre naći ćeš uvijek oveću posudu, obično pola gasne lame, kante u kojoj se grije voda. Pokraj kante poredani su ibrici različite veličine, u kojima se grije voda za kafu kad se peče. Zaželi li sada koja mušterija časkom kafu, uspe berber ili kahvedžija kašiku-dvije toza, stucane kafe, u onaj ibrik koji mušterija zahtijeva. Kad voda po drugi put zavrije, kata je gotova. Preko svake berbenice skoro od zida do zida pružila seje soha, pojača trklja ili što takova, baš kao u slavonskoj seljačkoj kući, a na njoj visi na lancu ili užetu kotlić s malom pipicom. Kad berberin svrši svoj posao, i ako je mušteriji s voljom, pomaknuće joj onaj kotlić taman nad glavu, 29 otvoriće onaj pipac i začas curi ti topli mlaz vode niz glavu, a ti uživaš onako umotan u bijelo ili šareno, ali sasvijem čisto platno ili bez, pod malini vodopadom. Poslije ti berberin obriše kosu, pak sjedneš gdje hoćeš, zapališ cigaretu, naručiš kafu i čekaš dok se osušiš, a onda ideš poljepšan i pomlañen kući. Originalan je život u tima kahvama. Kako koji Musliman u kahvu uniñe, sjedne na minder; neki se naslonio leñima o duvar, neki se laktom podbočio o jastuk ili se o pendžer odupro. Kako je koji na minder sjeo, izvadio je duhankesu da napuni lulu ili čibuk, a mladi se opet mašio za »kutiju« da savije »cigar« duhana, a onda će tek kafu naručiti. Stalni, osobito odličniji gosti, imaju svoja stalna mjesta na šiljtetu, a stranci i manje odlični ljudi sjednu gdje ko mjesto uhvati. Jesi li došao na kahvu kome starijem kahvedžiji, koji se drži starih adeta, običaja, neće te on nikada upitati što želiš, nego sjedi gdje ti drago, puši i razgovaraj što ti drago, on neće ni prići k tebi a kamoli te upitati što želiš; ako ga ti ne zovneš ili ne nagovoriš, on tebe zaista neće. U svima kahvama, gdje se naši Muslimani sastaju, obično je vrlo mirno; posjetnici se mirno sastaju, tiho razgovaraju i mirno rastaju. Dok piju kafu i puše duhan, govore o svemu i svačemu, ali najrade i najviše o politici. Dok se razgovaraju drže se vrlo ozbiljno, a neki upravo dostojanstveno, kao da Bog zna o kako važnoj temi raspravljaju, pak će santo neki te neki, kad je što važna kazao, pogladiti svoju dugu, obično šiljatu bradu u znak daje istinu govorio. Dok se oni tako razgovaraju, pa u kahvu uniñe kakav stranac ili nepoznat čovjek, bio to kršćanin ili muslim, razgovor je tiši ili sasvim prestane. Ako o komu, po njihovom mnijenju važnom predmetu govore, pa ako u kahvu bane kaki stranac, a napose »Švabo« te prisutne pozdravi, obično svi zašute, a samo će mu koji taj i to preko srca odzdraviti. Dok takav čovjek meñu njima sjedi, promijene oni često temu svoga razgovora i govore o čemu drugomu, pa gladeći pri tome brade, pogledaju jedan na drugoga kao da se pogledom pitaju: Ko je ovo? Odakle je i po kakvom je poslu došao? Svakomu strancu, koji je prvi put u bosansku kahvu unišao, udariće prije svega u oči mnogi potezići krede na zidovima, gredama ili na šišetu, stropu. Odakle su i čemu su ti potezići? Kao što u nas, tako i u naših Muslimana, igra kredit u javnomu životu, dakle i u kahvama, vrlo znatnu ulogu. Stalni gosti, naime oni koji svaki dan u neku kahvu zalaze, rijetko kada plaćaju kahvu odmah, nego tek poslije nekoga vremena, obično o Jurjevu ili pred Bajram. Da kahvedžija dotle ne zaboravi koliko je koji od njegovih gostiju kahvi ispio, napiše bilo na duvar, bilo na gredi ili na šišetu ime dužnika turskim slovima, ili ako to ne, načini mjesto imena kakav znak, koga samo on i njegova mušterija razumije. Kada je takav gost kahvu ispio, povuče kahvedžija pokraj njegovog imena ili onoga znaka toliko potezića, koliko je on ibrika ili fildžana kahve ispio. Što je ko kod kahvedžije zadužio, savjesno plaća, ja barem ni jesam još čuo daje ikada koji kahvedžija tužio svoju mušteriju što mu nije kahve platila.

Muslimani u Bosni početkom 20-og stoljeća (Cazin 1905.god)
U Kur'anu su ramazanski dani označeni kao najljepši i najuzvišeniji od svih dana u godini. Onaj na desnom ramenu piše njegova dobra, a onaj na lijevom njegova zla djela. Kahve rado si uz vodu ili nad vodom, tako da je ili cijela zgrada nad vodom ili da jedan dio počiva na obali, a drugi da leži na jakim direcima, stupovima koji iz vode vire, ili su ih namjestili na kakovom povišeni mjestu ili briježuljku odakle se otvara krasan pogled na sve strane, jer naš Musliman rado snatri, a takova su mjesta za to najzgodnija. Hadžera je trčala čas prema Mervi, čas prema Zip, ne bi li gdje vode našla. Zaplakati neæe samo ona, koja vrlo voli svoga dragoga i koja je s njime dugo ašikovala. Dok muškarci mole u džamijama, klanjaju njihove žene, šćeri i sitnija djeca u kućama, jer je ženama, osini u neke dane, a napose za Ramazana, kada idu da čuju vaz, propovijed, zabranjeno polaženje džamija.